-
Između smijeha i plača...nit' plačem nit' smijem se...
Ne mogu da zagrlim te. . .
Ne mogu ni da te ostawim te. . .
Zašto suze bole me?
Ne znam šta ću od sebe. . .
Danju kažu da lutam ko prosjak. . .
Tražim ljubaw, tako počne mi zora. . .
Noću pijem, jer ne znam šta ću. . .
Tražim sreću, al widim samo čašu. . .
-
Kada mi na pamet padneš moja ljubavi, Srce mi se istog trena suncem ozari
Jer si ti u njemu mlada ruža bez trna,
Što mi je zauvijek procvala.
Ti si razlog moje lude sreće
Otkad si me poljubiO
Zato s tobom ja u život krećem
Da ti budem sudbina
Gdje god moje smeđe oko srećo, pogleda,
Samo tvoje lijepo lice uvijek ugleda.
Jer si ti za mene radost kao proljeće,
Čar života što me pokreće.
Kada mi u glavi dođe da te poljubim,
Ja ne žalim sve na svijetu i da izgubim.
Samo da si ove noći moja ljubav sva,
Što mi je u duši zaspala
-
Naucite me da lazem nekog gledajuci ga u oci!
Kraj, ja znam da je kraj
samoj sebi govorim
ali ubi me, ne mogu da te zaboravim
Sama sam, sad bez tebe samujem
sama sam, sad bez tebe bolujem
nema te da mi opet, nezno ruke das
-
-
-
LJUBAV
Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;
A šum, što dopire iz grada,
Nije l to pjesma vodopada?
O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.
U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga
-
Sakrij me
U sećanju na ukradene
Poljupce od kiše
U očekivanju svitanja.
Sakrij me
U prekršenim obećanjima
U uzdahu što se otima
Samotnim satima.
Sakrij me…
U priču što ima sretan kraj,
Sakrij me u zagrljaj.
- Samo ljubav mi ne sakrivaj!
-
Bezdan
Nema me vise
U tvojim molitvama
Vise me putem ne prate.
Noc mi preti
Ponoc i pusta tama
Kad me se samo dohvate.
Vise me ne volis
Kad se vracam nisi budna.
Ne goris.
Gasne nasa zvezda cudna
Lazna, srebrna stvar.
Daleko putujem
Vetar nudi neke rime
Kupujem
Pristaju uz tvoje ime
Dva, tri stiha na dan.
Ne slusam vise
Sta sapuces dok snivas.
Plasi me koga pominjes.
I sve si dalje
A sve mi bliza bivas
Kao da opet pocinje.
Ali me ne volis
To se uvek drugom desi.
Govoris
Ali vise ne znam gde si.
Da li neko to zna
Sta sam uradio?
Kakva tuzna humoreska
Gradio
Ispod gradova od peska
Dubok bezdan bez dna...
-
....................
U gomili knjiga u starom ormaru,
slučajno pronadoh jednu svesku staru,
spontano obrisah zavesu prašine
i zbunjen pročitah jedno drago ime.
Kroz misli mi prode poput uragana
ono davno vreme,još iz školskih dana,
k'o na filmskoj traci,beskonačne slike,
jedne tako davne ljubavi velike.
S' ljubavlju tebi,što mi srce ranila,
napisano beše na toj prvoj strani,
Nekad kad izblede tvoje uspomene,
nek te ova sveska podseti na mene.
Ne želim da ona budi bol u tebi,
jer svu našu bol prepustiću sebi,
ovo ti poklanjam zato što bih htela
da bar nekad shvatiš da sam te volela.
Jedna mala fleka svu mi pažnju uze,
shvatih,tu je bila kap od njene suze,
čak i slepi čovek prevideo ne bi
koliku je tugu nosila u sebi.
Kao da mi neko nož u srce zari
od bola u meni sve se tad užari,
otvorena sveska zadrhta na dlanu
i iz moga oka suza bola kanu.
U mislima mojim stvori mi se slika
jednog nežnog,skoro detinjastog lika,
otvorenog,vedrog,nikad zagonetnog,
ali meni tada skoro neprimetnog.
Ta prokleta mladost puna ideala,
meni tada prosto nikad nije dala
da prestanem svojim oblakom da letim,
na korak od sebe sreću da primetim.
Hiljadu je puta voljenim me zvala,
a ja sam mislio to je samo šala,
voleo sam je uvek samo kao druga,
a nju je zbog mene ubijala tuga.
Trudila se jadna baš u svakom trenu
da ukaže meni na tu ljubav njenu,
al' uzalud beše svaki njeni trud
jer sam tada bio zaslepljen i lud.
cak i zadnji put kada smo se sreli
primetio nisam koliko me želi,
gledao sam mirno dok sunce ponire,
a shvatio nisam da ljubav umire.
Sa novim sam danom otiš'o iz grada
na stanici ona isprati me tada,
sa osmehom nekim veštačkim i lažnim,
s nasmejanim licem,al' od suza vlažnim.
Ni jednog se trena ne zapitah tada,
kako se to smeje,a suza joj pada,
šta ustvari kvasi njeno lepo lice,
da li suze bola ili radosnice?
Sećam se još da je k'o u šali rekla
dok joj suza bola ka usnama tekla,
Zar te nije žao barem ovog grada,
ako ikad možeš,svrati bar nekada.
Voz je polazio sa našeg perona,
potrčasmo oboje do zadnjeg vagona,
dok sam ulazio u tom zadnjem trenu
pružila mi svesku,do tad sakrivenu.
Na praznom peronu ostala je sama
sa bolom u duši sasvim uplakana,
mislio sam,normalno je da se tada plače
ne sluteći šta njoj sve te suze znače.
Spontano sam svesku strpao u ranac
idući vagonom kao nemi stranac,
gurajući ljude ispred mene često
u žurbi da nadem neko prazno mesto.
I nisam se nje ni setio više,
nit' zapit'o barem šta to u njoj piše,
bivala je ona sve do ovog dana
prahom zaborava prosto pokopana.
sada tek vidim rešenje enigme
i pitam se zašto uvak kasno stigne,
gde mi je tad bilo pameti il' sreće
da uočim ono što se jednom sreće.
Sto pesama za samo ljubav jednu,
kap ljubavi tvoje za tu dušu žednu,
naslov je na zbirci koji sve govori,
sada kad i u meni želja za tobom gori.
Hteo bih da dodem ja do tvoga grada,
samo da ugledam kako živiš sada,
znam,sada je kasno za tu našu sreću,
kad nisam do sada,ni od sada neću.
I ako je sada za sve mnogo kasno
voleo bih da znaš da mi je sad jasno
da sam nekad davno za vek izgubio
nekog ko me je svim srcem ljubio.
Molim te oprosti za sve one boli
i znaj da niko neće tako da me voli,
za sve tvoje boli,Bog je moja kazna
jer bez tebe duša biće uvek prazna.
Ako ikad ovo slučajno pročitaš,
kako li je meni,nemoj da se pitaš,
dok te je bolelo ja sam bio led,
sad je za tu bol,dušo na mene red.
-
Slovo o ljubavi
Ako se volite ljubavlju
koja buja u samći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sćanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge -
i osetimo se nesrećni i krivi.
Desanka Maksimovic