-
Moguænosti
Staviš li težak teret na pleæa, hodaæeš posræuæi
celo jutro. Ako ga odbaciš, odlepršaæeš
stopalima.
Isto je tako i sa težinom saznavanja.
Gomila proleænih paukova se grohotom smejala
dok je, nošena vetrom, slušala kinesku
poslovicu: »Samo strpljenje i vreme pretvaraju
dudovo lišæe u svilu«.
Pa evo, rekoše oni, mi svakog trena možemo
isplesti toliko niti da prekrijemo nebo.
Kako objasniti proleænim paucima da nije
važno plesti i ukrašavati vazduh lepotom
svoga tkanja? Važna je upotreba nti.
Još nisam nosio košulju od paukove svile.
Zato ja više verujem jednoj svilenoj bubi i
strpljivom Heraklitu koji misle da ljudi
ogromna znanja nalaze u malim svetovima,
a zaborave traže u veæem i zajednièkom.
I verujem Francuzima. List je èak iz Normandije.
Datum 1726: "I sitne kiše jedu velike puteve".
Zašto se kaže: beskorisno i korisno? Zašto
se kaže: usplahireno i spokojno? Kao što
postoji ponašanje èoveka, sine moj,
tako postoji i ponašanje njegovih misli.
Rado bih nešto dodao Aristotelu. Recimo
da je rekao: »Mudrost je jedina nauka koja
se bavi mudrošæu, a ne naukom".
I onda bih ga i pod ovo potpisao, jer mi je
58
potrebna i takva razglednica: »Ljubav
je jedina umetnost koja se bavi ljubavlju
a ne umetnošæu".
Kjerkegor kaže: »Nema nikakvog Ovde i
Tamo. Postoji samo nekakvo Svuda i
Nigde«.
A stari dobri momak Rièard Bak dopisao je
ispod toga nešto potpuno suprotno.
Obojica su u pravu.
Ovako kaže Bak: »Kad bi nam prijateljstvo
zavisilo od vremena i zavisilo od prostora,
savladavši ih, mi bismo upropastili naše
druženje.
Savladamo li prostor, ostaje samo Ovde.
Savladamo li vreme, ostaje samo Sada.
I zar ti se ne èini da æemo se nas dvojica
na tom èudesnom putu izmeðu Sada i
Ovde ipak ponekad sretati?"
Sad shvataš, sine moj, da æu morati da ti
objasnim neke stvari.
-
Koren
1.
Postoji jedan mudrac. Dok ovo govorim, on chuchi u velikoj pustinji
juzno od ovih planina. Chuchi ne znam koliko godina u pesku i ne
podize ochi. Ali sve vidi. Shara noktom nesto nerazumljivo i upla-
seno ponavlja: i ovo sam vec stvorio...i ovo sam vec stvorio.
Ako mu zatrazis orla, on ne posezhe u visine, nego ga prstom iskopa
iz zemlje kao koren. To je, kaze on, orao iz kojeg nichu drugi orlo-
vi. Posle mozes da mu zatrazis aligatora ili mrava. I njih iskopa pr-
stom iz zemlje kao kosticu.
On sve moze, jer njegovo je stvaranje drukcije nego nase. Od njega
sam naucio to sto ti danas kazujem kao tajnu.
2.
Gospodine, kazem ja njemu, koji se mnogo ljube i bratime. Ako ljubav
postoji chemu je dokazivati?
On samo cuti pognute glave i dugo mrmlja u sebi. I tek u podne, kad
sunce kao mach visi sa zenita, govori glasom belim poput zguzvane
hartije. Iz toga ce, kaze, proizici velika nevolja. Narod koji ne pre-
staje da peva nesrecan je, siromasan i gladan.
3.
Gospodine, kazem mu ja, video sam coveka koji preskace neverovatne
visine. Kako to chini kad nije jachi od drugih, ne trci brze od drugih,
niti je umeshniji i lukaviji?
Taj covek, kaze mudrac, uzima zalet kao da ce preskociti oblake. Sto-
ga i ne primecuje to sto mu je pod nogama. Treba preskaketi nebo.
Treba imati samo najvecu zelju. pa ce sve druge same od sebe biti
ispunjene.
4.
Gospodine, kazem mu ja, jedan moj prijatelj iskopao je u basti kamen.
Poklonio ga je nekom vajaru da nacini od njega skulpturu. Bio je to
obican kamen, ali ako ga okrenes prema svetlosti, u njemu se odsli-
kavao ceo svet. A vajar ga je odbio.
Mudrac mi kaze: i morao je da odbije, jer nije ga sam pronasao.
5.
Gospodine, pitam ga ja, kako to da moja glava, koja ispunjava prosto-
re, moze da stane u jednu obichnu kapu?
Zatecheni sasvim slucajno, kaze on, u istom nizu godina na ovoj staroj
oronuloj planeti, mi se nastavljamo jedni na druge, kao sto se grana
nastavlja na granu, a ipak zivi svoj vek okrenuta ka drugoj strani
sveta, ka nekim svojim olujama i vidicima. Zato je tvoja glava zhu-
mance nekog josh neotkrivenog sunca. Zato zasad staje i u obicnu
ljusku.
6.
Gospodine, kazem ja njemu, imam neverovatnu snagu. Mogu da uprav-
ljam brodovima, jer sam ih pokorio. Mogu da zidam nebodere jer
sam savladao beton i celik. Mogu da rijem kroz planine i menjam li-
ce kontinenata. Ali kad uzmem u shaku obican mali sljunak, ma koli-
ko ga stiskao, nikad ga necu razbiti. Kako to?
Veliki umovi, kaze on, bili su u pocetku neznalice, kao sto je reka bila
potok ili tajfun - tisina. Najvece hulje istorije bile su pre toga bucma-
sti bezazleni malisani. Himalaji su bili para. Nesto cvrsto i oblo, kao
kipovi Vavilona, bilo je u svom vulkanskom detinjstvu bezoblicno i
meko. Zato je sljunak, u stvari, jedna ogromna planina, oljustena od
golotinje svog lepog i strahovito zgusnutog srca.
Cheprka zatim po pesku, prstom izvadi zametak Kilimandzara; stavljam
na ledja bicno kristalno zrnce, ali padam pod teretom.
7.
Gospodine, kazem mu ja, video sam slikara koji prolazi kroz platno
kao kroz svetlost. Naslika sebi vodu i pliva. Kako to? Naslika
Alpe i penje se. Naslika daljinu i izgubi se.
Mudrac mi nista ne govori. Samo vidim, u sumrak, kako se poistovje-
cuje sa sivilom, rasplinjuje i nestaje. Odlazim zamisljen i dogadja se
nesto cudno: za mnom ne ostaju stope, kao da nikad nisam ni pro-
lazio ovim krajem. Kao da sam to samo pozeleo u snovima.
I - izmislio.
-
MIT O PTICI
PRVI DEO
I
Ko u ramenima oseca zemljinu tezhu
kao prikriveni bol,
pripada potomstvu onih sto su u drevna vremena
znali za vestinu lebdenja:
onoj potpuno drukcijoj vrsti nasih predaka,
ne ovih sto nas dosezu krvlju iznutra,
vec nekih prozracnih sto nas doticu samo spolja
usnama zlatnim kao vecnost.
To je taj rodoslov od kojeg smo nasledili
neizlecivo muchenje da mislimo.
I u amanet dobili zenicu sto ne sabira
i ne odasilje utiske,
nego je chulo sa iskustvima jednog sutra.
Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid.
II
Tesko je danas i opisati te nase cudnovate pretke
obrasle vetrom i svetloscu.
Jedino nas jos zagrljaji pomalo podsecaju
na njihov nacin letenja.
Ili to, kad neocekivano otkrijemo u sebi
mogucnost da stvaramo takve oblike
iz kojih - kad se primakne uho i oslusne -
dopire lepet krila.
Ako se i znalo za postolja u njihova doba,
to nisu bila uporista i temelji, vec katapulti.
U prevelikoj strasti da prevazidju sve sto tone
ispisivali su pesme u prostoru pomocu takvih dimenzija
koje nas dovode na samu ivicu panike.
Vec tada bili su: sutra. Vec tada bili su: mi
-
III
U znak secanja na te predivne, jake ljude,
pokusao sam jednog sumraka dole na obali reke
da i sam uoblicim nesto potpuno neograniceno.
Da smislim takvu vrstu strogosti i cistote
koja bi od fantasticnog stvorila uverljiv gest.
Pokusao sam da naucim svoje delo da misli.
Da ima belu radoznalost.
Usudio sam se da nadjem odgonetku
da li smo oblikovanjem necega oduzeti od sebe
ili smo sebi vraceni.
IV
Ali pre same odluke da pridjem samom cinu stvaranja
valjalo je da utvrdim da li postoji, ili ne,
suprotno klube svesti.
Bio sam duzan da ispitam da li rodjenje nije
ili rodjenje jeste
obicna senzacija premotavanja zivog.
Morao sam da oljustim prethodnu opnu sebe.
Trebalo je da odlozim sva druga vec izucena ucenja
i budem spreman da razjasnim da li je stvarno pocetak
bas tako - na pocetku.
-
V
Bio sam na putu da otkrijem
poslednju slobodu bezazlenosti:
razmak izmedju pripadanja i pripadanja,
izmedju izdvajanja-od i izdvajanja-u.
Kad jednom dospem do toga, rekoh sebi,
da vise ne cinim nasilja,
jer nemam razloga da primoravam stvari
na nesto drugo no sto oduvek jesu,
prevazici cu pravljenje i razumeti stvaranje.
Prevazici cu umetnost. Imacu zivi dokaz
gde je pocetak i kraj kugle.
VI
Zatim sam oprao tabane, chelo i ochi u reci.
Moja vecernja molitva bila je sva od sumnje.
Zar izucavanje stvaranja nije uporno raspitivanje
o svetovima sto i ne znaju za protoplazmu,
a ipak zive i ipak su od necega?
Mozda su tu negde, pored, a mi ih nismo svesni,
jer iz njih dopire nesto sto nazivamo: prazno?
Mozda smo mi njima: nista.
Mozda smo mi njima: prazno?
Koliko puta su prosli kroz nas,
a i ne znamo njihovu nameru?
Koliko puta smo prosli kroz njih,
a i ne znaju nasu nameru?
Da li je oblik oblik, ili je nesto drugo oblik?
-
VII
Poklonio mi se vatar. Poklonila se tisina.
I sumrak se poklonio. Ovo su njihove reci:
Kako da nadjete granice i procitate krajeve,
ako ih uporno trazite na mestu gde ih nema?
Svako je dno - svemir necemu ispod njega.
Svako je nebo - pliccak necemu iznad njega.
Kako dodirnuti kraj, kad je to samo zglob?
U provinciji barskog bilja
i trska je primer za ogromno.
Kome je oko - okean, i kitovi su mu - trunje.
Ko hoce da opipa rubove neka ne isteze ruke.
Treba presaviti um.
Mozda vi i znate da letite,
ali jos niste probali na sve moguce nacine.
VIII
Poklonio sam se vetru. Poklonio se tisini.
Mislim da sam razumeo.
Citava stvar je, znaci, u vatrometu hitrine
kojom se emituje i prima um u povratku.
Zato se kaze da dosezanje nije nista drugo
do - prepoznavanje sopstvene poruke.
Zato se kaze da je prostor: iskustvo
kojim nas je dodirnuo sopstveni dodir
kad nam se vratio iz buducnosti.
Mozda me je to sunce pozlatilo na zalasku:
bio sam cudno smiren, sa ridjim oreolom kose.
Bio sam spreman za stvaranje.
-
IX
Celog zivota opsedala me je zhelja
da stvorim sebi zivu pticu.
Pticu koja je samo jednom.
Mozda je trebalo da to pokusam ranije.
Bio sam dete i, vrlo nepogresivo,
dospevao sam do svega u sta umem da poverujem.
Oblikujuci bezoblicja, uzimao sam shaku nicega.
I nista nisam dodavao. I nista nisma oduzimao.
A imao sam uvek na dlanu nesto novo.
Kakva magicnost materijala!
Kakva cudesna linija!
Kakva raskos boja i povrsina, senki i svetlosti!
Celog zivota opsedala me je zhelja
da stvorim pticu drukciju od svih ostalih.
X
Napustajuci detinjstvo, sve vise sam se hvatao
za sadrzine koje se mogu zarobiti
i sacuvati kao dokaz.
Nekad mi je bilo vazno da sebi pokazem sebe.
Docniije mi je sve to postalo nedovoljno.
Pred kraj decackog doba vec sam umeo da se ponasam
namerno, kao izlozba.
Nekad su me privlacile samo tajansvene nauke.
Sada sam stojao opcinjen pred carolijom obicnog.
Kako nisam imao niceg sem peska,
ja sam ga pokvasio u vodi i umesio pticu,
jer odjednom sam shvatio da umem takve stvari.
Zinuo sam, isukao sam mach iz svoje kichme:
udahnuo sam mojoj ptici chelichno secivo umesto krila.
-
XI
Sve sam to cinio necujno, sporo i neprimetno.
Malo sam nakrivio glavu, zatim sklopio ochi:
razmisljao sam o pesku sto se talasa i prosipa,
a ipak ima svoj mir, i povezanost, i sigurnost,
jer niko ga nije uhvatio da zhuri.
Naidju nepogode.
I on ih utisa svojom tezinom.
Prolaze stoleca.
I on ih nadzivi i zatrpa.
Nichu i sahnu civilizacije.
I on im poravna tragove.
Sta posle vredi najveca bina vekova,
ako okolo nema gledalista?
Smrt nije zavrsetak predstave,
vec nedostatak publike.
XII
Eto zasto se neke stvari umeju polako, kao pesak,
dok se prislanja uho na gluvi prostor oko sebe
i osluskuje zvuk koji nas cini drukcijima od ostalih.
Samo onaj, ko nije uhvacen da zhuri,
moze se uzvisiti nad pocetkom i krajem,
i biti vladar jednog predela,
istrazivac lepote ili ruznoce stvari oko sebe
i vojskovodja sna.
Ko zhuri - zakasnice. Shiroko zacudjenih zenica
ostace zauvek pobedjen. Zauvek samo podanik.
XIII
Budi oprezan, rekoh sebi. Budi isuvise oprezan.
Valjanost pomnog motrenja na takve oblike zbivanja
koji se izluche jednom, pa bezbroj puta umnoze,
zove se: mogucnost moguceg.
Tako ti dokazhu sve, a zataskaju objasnjenje
kako nastaje licnost.
U mnostvu istih klikera dete ce svaki razlikovati.
Ne zna da kaze po cemu. Ne zna to ni da nazove.
Dete ne zna vajarstvo, ali prepoznaje oblike,
jer im pripada.
Budi oprezan da se ne svrstas u ono
sto ne zasluzuje cak ni da bude opovrgnuto.
-
XIV
Iz daleka, zvezde se cuju kao vasiona.
Iz daleka, ptice se cuju kao jato.
Iz daleka, ljudi se cuju kao covecanstvo.
Nije dovoljno samo cuti.
Treba se setiti ushima.
Treba imati smisla za beskonacnost blizine.
Ko nema takvo uho - nema sluha.
Ko nema sluha - nisam siguran da je ziveo.
XV
I rekao sam sebi jos i ovo:
naucio si napamet kako se dogadjaju razlike
izmedju tkiva leoparda i tkiva ananasa,
i sta je ono zbog cega belutak nije pahuljica
niti ameba - medved.
Odbaci sva druga ucenja i odluci da dokucis
zasto je licnost - licnost.
U prevelikoj zabludi da stalno otkrivas tajne,
promaklo ti je da odgonetnes javnost oko sebe.
Naucio si napamet samo otkrica mudrih,
umesto da si ucio sta to mudri prikrivaju.
Sad, rekoh sebi, budi oprezan.
Ne odgonetaj tajnu, nego chin odgonetanja.
XVI
Dan, isuvise pognut, zalazio je za brda
natovaren obiljem ljubicastog i sivog.
Kakvo neverovatno slepilo, razmisljao sam
posmatrajuci odlazak boja.
Nesto mi je govorilo da sam uspeo
da obuhvatim dlanovima prostor prema spolja.
Ne znam kako drukcije da nazovem taj zagrljaj
sto se prostire iz unutrasnjosti u svim pravcima.
Nesto mi je govorilo da dodirujem rubove obrisa
i da polako pocinjem da razumem vajarstvo.
-
XVII
Postoje stvaraoci koji gospodare snovima.
Ne znam kako to chine, ali zaista sanjaju
to sto su sebi odredili.
Meni nedostaje stanje razumne umetnosti.
Ja nikada unapred ne znam sta cu uistinu usniti.
I uvek kad zaklopim ochi - tonem u nered i haos.
U unutrasnjost sna.
Tako i ovog puta: potpuno nepripremljen,
odjednom sam se sreo sa pocetkom zivota,
na pocetku svog velikog i najcudesnijeg sna.
To je strasna samoca.
Jedino mesto gde dostojanstvo potpuno prestaje.
Poznanstvo sa sopstvenim delom.
Prvi put bio sam istinski preplasen.
XVIII
Postoje stvaraoci ciji se vid zadrzava
kao brid dlana karateiste, zaustavljen i ukrocen
tacno na onoj skrami gde prebiva charolija.
Ja vidim ispod kozhe cvrstih i tamnih predmeta.
Vidim zglobove prostora i nervni sistem vremena.
Ne znam da vidim oblik, ako mu ne vidim bezoblicje.
Ne primecujem vidljivo bez njegovog nevidljivog.
Svako me delo pri susretu ponovo do bezumlja zapanji.
I ono koje sam prevazisao. I ono koje tek prevazilazim.
Ko pristane na stvaranje, pristao je na cudjenje.
XIX
I mora pristati i na strah.
Odjednom, usred charolije, pokosila me je slutnja:
sta sam ja tome cudu sto mi na dlanu pulsira?
Tvorac?
Ili tek chuvar smisla?
Sta je to, sto celijama tog bicca kaze: dosta je?
Jesam li ja odlucio da se dalje ne razlazu?
Jesam li ja odluchio dokle mogu da rastu?
Da li sam ikada primetio bar u nekom svom postupku
neciji krajnji cilj?
Sta gospodari mojom mudroscu? Mojim umecem?
I slobodom?
Nije li moja sloboda - sloboda da budem usmeren?
Nisu li moje delo i moj zivot - tudj zadatak?