-
VOLIM TE
Sjedni.
Ne tu.
Preko puta.
Moram te vidjeti.
Ne, ne prekidaj me.
Suti.
Pusti me da ti kazem
ono sto sam vec trebala reci.
Kad trebas doci, bojim se tvog dolaska.
Zbog nedolaska.
Jer,
ako kasnis samo pet minuta
srce mi je u dlanu
i moja me ljubav ili mozda strah
boli.
I zato ne smijem kasniti.
Vec sutra moze biti kasno.
A nisam ti jos rekla
kako i koliko te volim.
Volim te tijelom, pokretima, pogledom, dodirima, rijecima.
Volim te smijehom i suzama.
Volim te tugom i brigama.
Ne. Ne gledaj me zastraseno.
Ljubav, ma kakva bila:
neispunjena, sretna, lakomislena i povrsna
prava i zauvijek...
Boli.
Kad dolazim, pitam se cekas li me.
Bojim se da jednog dana vise ne otvoris vrata.
Bojim se praznog stubista bez mirisa, bez zvuka,
svjetla.
A nisam ti rekla:
najvise se bojim vremena koje ne ceka.
A ja kasnim.
Volim te.
I volim sve sto si ti.
Tvoje oci pitajuce.
Tvoj smjesak oprastajuci.
Tvoj korak ohrabrujuci.
Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najcesca.
Bore na tvom licu i moje su.
I u tom trajanju ne znam da li sam ucinila sve za tebe
ljubavi moja.
Iskra Tanodi
-
Gde to ljubav umire,
da umrem i ja
na tom svratištu tuge,
u koje me guraš
svakim danom iznova.
Gde to čovek ponovo živi,
da oživim i ja
na tom suncu,
da probudim reči
i strasti zaspale naše.
Kaži mi draga,
ti koja si kao igla ljubavi
zauvek zabodena
u moju venu, srce i dušu.
(Dalibor Djokić)
-
Pablo Neruda-Ne volim te zato sto te volim
Soneta LXVI iz: "100 ljubavnih soneta"
Ne volim te izuzev zato što te volim;
Od voljeti te do ne voljeti prelazim ,
Od čekanja do kada te ne čekam
Srce mi prelazi od studeni do plama.
Volim te samo zato što si ti ta koju volim;
Duboko te mrzim, i mrzeći te
Privijam se uz tebe, i mjera moje promjenljive ljubavi prema tebi
Je da te ne vidim već slijepo volim.
Mozda će januarsko svjetlo uništiti
Moje srce sa svojom okrutnom
Zrakom, kradući mi ključ ka potpunom smiraju.
U ovom dijelu priče sam ja onaj koji
Umire, jedini, i umrijeću od ljubavi zato što te volim,
Zato što te volim, Ljubavi, u plamenu i krvi.
-
KAD OD COVEKA OSTANE SENA
OD SVEGA ONOGA STO JE NEKADA BIO
KAD IZMEDJU PROSTORA I VREMENA
OTKRIJE TAJNE STO ZIVOT JE KRIO,
A VEC JE UMORAN...ISUVISE STAR
DA BI PROMENIO BILO STA
SA TESKOM MUKOM ISTRPLJUJE SVAKI UDAR
NE BORI SE...UZIMA TEK STO MU SE DA.
kUPI TEK MRVICE IZA VELIKIH PTICA,
KO VRAPCIC SICUSAN,KRH I LOMLJIV
PREZIVLJAVA U SVETU OPAKIH GRABLJIVICA
A ZIVOT SUROV I NEUMOLJIV.
tEK PONEKI SMESAK,PONEKA NEZNOST
STO MU NA TREN ULEPSA DAN.
TEK PONEKI PROLAZNIK,PONEKI GOST
SA KOJIM USNI LAZNI SAN,
A SAN KO SAN POPUT ZVEZDA
STO NA TREN ZASVETLE PA NESTANU
I OPET IZNOVA SAM KRAJ GNEZDA
LJUBAVI,BOLE,VOLE PA PRESTANU.
POD OBLAKOM TUGE TAKO ON ZIVI
I KOBNU SUDBINU SVOJU KUDI
ZA SVE SU UVEK NEKI DRUGI KRIVI
JER MI SMO SVI IPAK SAMO LJUDI.
I AKO KO PTICE NA TREN POLETIMO
I AKO NA TRENUTKE SMO TAKO BLIZU NEBA
SHVATIMO KADA NAPOKON NA ZEMLJU SLETIMO
DA LJUBAV JE SVE STO NAM ZA ZIVETI TREBA.
-
USPAVANKA ~ Miroslav Antić
Svet ovaj, u stvari,
i nije tako rđav i zao,
mada poneko plače
i samuje
i brine.
Možda je suton s krova
sasvim slučajno pao.
Možda bi i noć da svane,
možda bi i noć da sine.
Volim da svako valja
i verujem beskrajno:
svanuća postoje zato
da čovek lakše diše.
I sklapam oči.
I sanjam
potajno
to vrelo
to sjajno
jutro od vetra i vlati
što se nad krošnjama njiše.
A sigurno je važno
i od svega najpreče:
za svaki obraz na svetu
po jedan poljubac skrojiti.
I kad se umoriš gorko,
i trne u tebi veče,
divno je svoj jastuk nadom
zaliti i obojiti.
I važno je ovo,
važnije od najprečeg:
kad se toliko lepote
u sebi čuva i ima,
umeti,
da niko ne sazna,
bar komadić tog nečeg
umotati u snove
i dosanjati svima.
Tako će vek tvoj biti
manje samotan,
zao,
sa manje briga,
ružnoće,
i plača,
i straha
i tuge.
I svaki put kad budeš
komadić sebe dao
i svoje snove svetu
po vetrovima slao,
ličiće jutro na tebe
više nego na druge.
-
Kao usamljeni vuk
KAO USAMLJENI VUK
Sam,
kao vuk u planini,
snijegom zavijanoj,
urlik bolni iz grudi
izvijam,
a proljeće je.
Miriše cvijeće,
ali ne za mene.
Ljubav se budi,
grudi se nadimlju od sreće,
vole ljudi.
Proljeće svima
sem meni.
U duši mojoj stud,
na srcu mom je led,
pravo na radost
mi uskrati život.
Ja nemam pravo da volim,
a volim.
Prestati ne mogu
i neću nikada.
Voljeću u pjesmama
punim tuge.
Voljeću u samoći,
zavijati kao vuk samotnjak,
oka uprtog u daljinu,
dok vjetar sudbine
ledeni me šiba.
Popadić Božo-Aktus