-
Kroj
Ukrašæu tvoju senku, obuæi je na sebe i
pokazivati svima. Biæeš moj naèin odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neæu te sa sebe
skidati. Na meni æeš se raspasti.
Jer ti si jedini naèin da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno æemo plakati.
Zašivaæu te vetrom. Posle æu, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.
Ljubav je èišæenje nekim. Ljubav je neèiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj naèin toplog. Obuæi æu te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoæe.
-
Ovo mi je prišapnula jedna dugorepa ptica,
brbljiva, sveznajuæa, prozraèna kao svetlost:
Hoæeš li da èuješ èaroliju, prišapnula je æuæoravo
i dotakla mi kljunom rame i krajièak uha.
I rekla mi je èaroliju : najvažnije na svetu
- to je : umeti videti vetar i èuti sneg kako pada,
umeti dotaæi prstom sumrak na prvom uglu
i osetiti na usni sanjivi ukus meseèine.
Ja se samo osmehnuh lepoj dugorepoj ptici,
jer i ja imam èaroliju, najvažniju na svetu.
To je : videti neèije lice i èuti neèiji govor
i dodirnuti rukom neèiju ruku i kosu
onda – kad više nikog nemaš,
kad si ostao sam,
kad jedno veliko leto napušta ove ulice
i ostavlja za sobom žute peèate lišæa
po ploènicima
u krošnjama
i u seæanju.
-
Zbog svega što smo najlepše hteli
hoæu uz mene noæas da kreneš.
Ma bili svetovi crni, il beli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.
Hoæu da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.
Hoæu uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.
Da sa mnom ispod crnog neba
pronaðeš hleba komadiæ beli,
pronaðeš sunca komadiæ vreli,
pronaðeš života komadiæ zreli.
Il crkneš, ako cræi treba zbog
svega što smo najlepše hteli.
U svakom septembru ima neèega nalik na tihe rastanke. Primetiš to po igrama koje polako poèinju da se sapliæu. Primetiš to po iskraæalom odelu, koje ostavljaš mlaðem bratu.
Primetiš i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmišljali. Primetiš kako nam i bajke sve manje veruju. ..... I snove valja videti kako rastu dok toneš polagano u njih i paraš se, bas kao što i ove reèi æutanja, tuðe i moje, tonu noæas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.
~
"Moraš mi jednom objasniti
kakav si ti to vraè
kad duneš u pèelu na dlanu
i pretvoriš je u zvezdu"
-
ÈAROLIJA
Nekom zabranjuju zvezde
Nekome krila.
I laste.
Ja ne zabranjujem ništa.
Sme se sve što se sme.
Samo jedno te molim:
pokušaj da ne rasteš
ni mrvu svima za inat,
do kraja ove pesme.
U toj se pesmi živi
slobodno,
i ludo.
Možeš da izmišljaš.
Maštaš,
da radiš sve naopako.
U njoj i najveæe èudo
prestaje da bude èudo,
jer sve što poželiš
kad zažmuriš
- ostaje zauvek tako.
Isturi hrabro i divno
prkose detinjaste
i laži sebe samog.
Sme se sve što se sme.
I sme se više od svega!
Jedini:nemoj da rasteš
za inat i tebi i meni
do kraja ove pesme.
I svaki put kad te slome,
pa moraš nov san da stvaraš,
ne sanjaj ga u mraku.
Dotrèi bliže zori.
Na pragu ove pesme
tako se divno bori
i kad namigneš samo
i osmehneš se polako
Izbroj u sebi do deset
i to u veènost pretvori.
I sve što žmureæi smisliš
ostaæe zauvek tako.
-
Bolest
Volim te kao svezi beli zalogaj seljackog znoja
i truda
i dana jesenjih na crnoj popucaloj ravnici.
Proci ce proljece kao san razbarusen i cudan
sto lici crvenoj ptici.
Doletece i odleteti danas sva cvetanja.
Bicemo i meki i okoreli, i u radost i u setu
cemo zaroniti.
Izgazicu tvrdim usnama tvoja ramena detinja,
a zvezde ce zvoniti ... zvoniti ...
Ima u nama prostranstvo za koje ne znamo.
Izgubicemo se u njemu i opet dohvatiti.
Ima u nama srce, u krpe smeha i placa vezano.
Kako cemo se iz sebe vratiti?
Proci ce proleca ... Ona nose trave i cvrkutanja.
Ona nose mir od kog se ruke jeze.
Mir. Samo malo mira, malo kisa, saputanja,
tamo gde se nebo za njive zakiva i veze.
Mir radi buducih nemira, radi ludovanja,
na uzglavlju od tvojih toplih detinjih saka,
pa da dugo zvezdama masem i odzvanjam
prepun kikota i cvetnih naramaka.
Volim te. Eto. A nebo je u prolece plavo
kao nesto cega se nikad setiti necu.
Nista ... Samo crvene ptice nad glavom
uzlecu.
-
Senka
1.
Zbog svega sto smo potajno hteli,
hocu uz mene niz dan da krenes.
Ma bili svetovi crni il beli,
ma bili putevi hladni il vreli,
pokusaj da se ne okrenes.
Znas li koliko zivot traje?
Zar ne razumes,
lepa glavo?
Samo toliko, koliko umes
da gledas i da zmuris pravo.
Hocu da drzis moju ruku.
Da se ne bojis vetra i mraka.
Uspravna i kad kise tuku.
Koliko slaba - isto i jaka.
Hocu uz mene da se svijes,
korake moje da uhvatis,
da se ne zagrcnes kad zvezde pijes
i da ne zelis da se vratis.
Vraca se samo ko nema kuda.
Nase je kuda od bezbroj cuda.
Znas ko te tamo zeljno ceka?
Ti sebe cekas izdaleka.
2.
Rasnjiraj svoju senku i sljusti.
Igraj se,
cak i kad se brines.
Dok jesen po nama shiba i pljushti
hocu da magle sa sveta skines.
Ja nemam staze koje se maze.
Ja nemam cak ni putokaze.
Hocu da sa mnom vecito plamtis.
U toj buducnosti dalekoj nekoj
mi smo vec bili.
Zar ne pamtis?
Znas li koliko zivot traje?
Zar ne razumes,
lepa glavo?
Samo toliko koliko umes
da gledas i da zmuris pravo.
-
Nije to nikakva bajka.
Neka bezazleni zato zapuše svoje uši i æute.
Zavoleli smo se, ponešto pseæi i svetaèki.
Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.
Imala je u oku elektriènu centralu,
a ja neke bandere sasvim crvene i žute.
Isprièali smo ramenima i rukama nešto
što u prevodu na disanje znaèi: Ljubav...
I detinjstvo je te noæi otišlo iz njenih cipela.
Mahalo je šarenim kockama.
Knjigama punim slika, igraèkama i snovima.
Otišli su konvejeri mašnica
i odleteli listiæi presovanog staniola.
Svet je najednom postao viši
za jednu neznatnu zvezdu, tamo negde nad glavama,
nad krošnjama i krovovima...
I samo malo dublji
za krišku naprslog bola.
Zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi,
i moje žene, i postelje u kojima su snovi - zanat.
Danas æe drumovi biti za mene i tebe pruženi
daleko negde u nepovrat.
Možda smo nas dvoje roðeni zato da tuda odemo,
da ti milujem kosu i budem nežan prvi,
pa posle da jedno drugome malo lepoga prodamo
za jeftin honorar ljubavi i skroman bakšiš krvi.
Nikad zbog tebe neæu iæi da tražim rum,
ni da napišem najbolju pesmu kraj èaše.
Ne plaèi za mnom kad se vratiš niz drum.
Ne maši ... ni ja neæu da mašem ....
-
LJUBAV
Ovo je pesma za tvoja usta od višanja i pogled crni.
Zavoli me kad jesen duva u pijane mehove
ja umem u svakoj kapiji da napravim juni,
i nemam obiène sreæe i nemam obiène grehove.
Podeliæu sa tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju priliku što se tetura niz dan.
Sutra nas mogu sresti ponori ili uzglavlja.
- Svejedno lepo je nemati plan.
Lepo je ne biti ni èinovnik ni doktor. Uputi
telegram mome ocu: "Postoji tužna divota
vaš sin ne ume ljude da spasava od smrti,
on, znate, spasava od - života..."
Zavoli trag moga osmeha na rubu èase, na cigareti,
i blatnjav hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.
Biæemo suviše voljeni ili suviše prokleti.
Budi uz mene kad odem.
~
Govor
Smatram velikom slabošæu i stvarno bih bio
potišten kada bih sve ovo što oseæam,
morao da ti objašnjavam hudim jezikom
èoveka: reèima sumnjivim, rovitim, razjedenim
i nekorisnim.
Postoje svakodnevne, sasvim obiène stvari,
koje su mnogima tajna.
"Najèvršæa vrata su ona koja su širom otvorena,
kaže jedan prastari zapis sa Tibeta.
Postoji govor koji æe neko otkriti sutra, a
možda niko neæe ni pokušavati da ga
otkrije. Ali ti ga veæ sada moraš obuhvatiti
mislima.
Jer to je jezik znaèenja, a ne dijalekt naziva.
Postoje kulture gestova, disanja ili vida.
Postoji vreme vremena i prostiranje prostora.
Postoji lepota lepote. Postoji istina istine,
stvarnost stvarnog, volja volje i moæ moæi.
Postoji kretanje kretanja, razmišljanje razmišljanja,
... postoji i ljubav ljubavi.
Sve se reðe usuðujem da izgovaram reèi,
Sve dalje su od govora i teško ih razabirem
u šumovima beskraja.
Tkivo tetovira na tkivo otiske nasleða. Takvo
je moje æutanje s tobom ove noæi. Opnu po
opnu, ljisku po ljusku, sluz po sluz, zamor
meðu nama civilizacije protozoa, epohe
virusa, æelije stena i vazduha, i ustavljena
koža vode i veènosti.
To je kao da se sporazumevamo u svim
vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem
smo se zadesili.
Pišem umesto tebe Snežani i Alisi. Šaljem
telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam
se bar jednom dnevno telefonom
Galebu Džonatanu Livingstonu i Pepeljugi.
Ali ni reèi odgovora. Znaèi da misle
na nas.
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi
glasom govora.
Ljudi se poštuju reèima, a vole æutanjem.
-
NAJMANJA PESMA
Evo najmanje pesme.
Manja je od zrna maka.
U njoj je jedan osmeh
i pismo za jednog decaka.
Ako znas ko ga salje
- sta da ti pricam dalje.
Ako ne znas ko salje
- sta te se tice dalje.
Miroslav Antic