-
KAD BI ÈOVJEK
Kad bi èovjek mogao reæi ono što voli,
kad bi èovjek mogao uzdiæi svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi èovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajuæi samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreæa ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konaèno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim oèima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.
Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
èije ime ne mogu èuti bez uzbuðenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noæu ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushiæuje,
jedinom slobodom za koju umirem.
Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem neznajuæi te, ne bih umro, jer nisam živio.
Luis Kernuda
-
Izmedju mene i tebe
Izmeðu mene i tebe tako je malo prostora. U taj procjep
stao bi tek treptaj svjetlosti. U njeg se smjestila naša èežnja,
u njeg se smjestila naša ljubav.
Tako smo blizu ti i ja, a opet tako beskrajno daleko.
Dijeli nas tek djeliæ najmanjeg dijela. A ipak,
koliko god se trudio, koliko god težio i htio,
nikada me neæeš dosegnuti.
Izmeðu mene i tebe tako je malo vremena. U taj procjep
stao bi tek treptaj oka. U njeg se smjestio naš život,
u njeg se smjestila naša sudbina.
Tako smo slièni ti i ja, a opet tako beskrajno drukèiji.
Usprotivilo nam se èudnovato prostranstvo neodreðenih
razdaljina, prostranstvo kojeg nije potrebno prijeæi.
Ne napreži se uzalud, jedini moj, ne širi svoje ruke
ne bi li me zagrlio. Izmeðu nas je more beskraja -
ne veæe, ne dublje od nježnog dodira. Ali zar ne znaš?
To je more ljubavi i ono æe nas zauvijek spajati.
-
Opièio me sevdah...Drž' te se
Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrašena u grlu rose,
nema poput leptira
okrecem svoje lice zemlji,
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra
na žici iznad ponora,
ponosna medju obalama
ohole reke,
ja dozivam noæ prisutnih godina,
sav oèaj napuštenih drvoreda,
sve naricaljke predaka,
jer svuda nalazim tebe.
U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kise
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se gladju,
ranjavam vid na oštrici sluha,
poklanjam se izvoru mora
koje pronalazi moj strah.
Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kozu
pretvorila sam se u izgoreo pejsaz
ali ti me prepoznajes.
Zbog tebe
odevala sam se u lice trave
i zaustavljala sene meseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dana
rasprostirala sam vrtove reèi,
koje pamtim od detinjstva,
kad su igre bile sveèane
a kosa još mlada.
Nisam zaboravila korenje oèiju
na obali onog drugog svetla,
što me doziva
mrežom svog glasa
i teškobom snega,
nisam stajala kraj reke ,
nisam gledala brodove,
koji odnose delove našeg tela,
nisam okusila ruže
na snopovima plemenitog leta.
Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dve malene bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pesku pred zatišje vetra,
nosila sam tudje haljine,
pretvarala sam se u zeca i u srnu,
moja su stopala
bila ograde od žice.
Zbog tebe
Neznam vitka i rana jutra
na oronulim bregovima mojih ruku,
i ja se bez seæanja
radujem oblini mladog šljunka,
jer ko æe od sinova mojih
nalik menama duge
zaustaviti mahovinu i dane
što prodiru u pore mog sna?
Ko æe kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv
pred dolaskom divljeg stada godina
-
Noæas mi duša niz grlo teèe
kao niska bisera niz tvoje grudi
Noæas mi misli prazninom zveèe
Tihim šapatom, ponoæ mi se nudi.
Noæas je mesec
Srebrnom pauèinom ispleo niti
Ima li išta lepše na svetu
od noæi obesne - kad srebrom se okiti.
A ti ... Gde si?
Iza koje sene ploviš ove noæi
Punim nebom - valova ponoæi
rasule se žmirkave, zvezdane oèi.
Dodji...! Lepršavo se spusti
kao tanana nit jave i sna
šta je to plaè - do pusti
jecaj izmeðu vrha i dna.
Noæas mi duša niz grlo teèe
kao niska bisera niz tvoje grudi
Noæas mi misli prazninom zveèe
Tihim šapatom ponoæ mi se nudi.
Da li ja to plaèem...?
-
Èovek je san... neèiji san
nedosanjano savršen, kao praznina
i sve što ima - to je noæ i dan
i odjek pogleda u ogledalu daljina.
Èovek je pitanje - ne bez odgovora
Èovek je odgovor sa hiljadu pitanja
i njegova mora je što mora
sa ognjišta u beskrajna skitanja.
Èovek je ljubav ... ili bar pokušaj
Èovek je sve - poèetak i kraj
Zašto je Bog sakrio oèaj
u snovima èoveka, kao svoj beskraj.
I èovek je ...
O Bože, šta je to èovek?
Dal' je to kazna ili stvaranje
ili je samo lepih reèi odjek
kao veèno uzimanje i veèno davanje.
Èovek je san ... neèiji san
sanjan - nedosanjan,
kao praznina
i sve što ima - to je noæ i dan
i odjek pogleda u ogledalu daljina.
-
Propalu ljubav ne nosi se na put
Kao što nosiš kovèege i svežnje.
U spomenima život samo spava:
Kad probudi se - oni budu èežnje.
Putuješ dane i putuješ noæi:
Oni su tvoje društvo u samoæi.
U zanosima, lutanju daleku
oni te naglo zabole, zapeku.
Oti
-
Srce mi je milosni izvor;
moje reèi se uz rane previjaju
kao listovi lekovitog bilja,
koraci mi umeju da vode
i one što lutaju bez cilja.
Mene privlaèe oèi nesreænika
i èela samoubica
nesanicom ispijena.
Sa moga èita se lica
da sam deset puta sestra
pa jednom žena.
Ne bih mogla voleti bez tuge.
Rodjena sam da na krilu nišem
bolove èije dok ih ne ublažim,
rodjena nad èijim snovima
nemirnim da uplašeno dišem.
Ne bih mogla voleti bez tuge
ni radosnoga priviti na nedra.
Ne bih mogla pružiti ruku
onome kom laka su jutra,
a uzglavlja vedra.
Rodjena sam da živim za drugog.
Preliva se samilost srcu preko rubova.
Na dlanima mi piše da znaju da vidaju,
u oèima da umeju da greju,
na usnama da gorèinu skidaju.
-
Svet nestaje polako.Zagledani svi su
u lazljivo vreme na zidu.
Granice u kojima zivimo nisu
granice u kojima umiremo.
Mrtvo je srce al ostaju dubine.
Nocas bi voda samu sebe htela
da ispije do dna i da otpocine.
Putuj dok jos ima sveta i saznanja
bices lep od prasine,spoznaces prah i sjaj.
Oslepi svojim koracajucim putem, al znaj
lazno je sunce istinita je njegova putanja.
Nek trgovci vremenom plove sa voskom u usima
ti smelo slusaj kako pevaju pustinje
dok klece bele zvezde pred zatvorenim morem i ima
u tebi snage koja te raspinje.
Praznino, kako su zvezde male
Tvoj san bez tela, bez noci noc
pridev je cistog sunca pun pohvale.
TO STO TE VIDIM JELI MOJA ILI TVOJA MOC?
Praznino ogrado koju sjaj savlada
pusta providnost od koje me strah hvata
tvoj cvet je jedina zvezda izned neba
tvoja uzaludnost od cistog zlata...
Svet nestaje polako, tuzni svet
Ko ce nase srce i kosti da sahrani
tamo gde nedopire pamcenje, pokret
gde se ne umnozavaju i ne ponavljaju dani!
Iscupajte mi jezik i stavite cvet
pocinje lutanje kroz svetlost. Reci zaustavi.
Sutra ce sigurno i kukavice moci
ono sto danas mogu samo hrabri i pravi
koji su u prostoru izmedu nas i noci
nasli divne razloge drugacije ljubavi.
Svet nestaje. A mi verujemo svom zestinom
u misao koju niko ne misli,
u prozno mesto, u penu s prazninom
pomesa se more i oglasi rikom....
-
Ne ide zauvek onaj koji odlazi.
Sedi za tvojim stolom,kao da je još ovde,
još uvek lomi tvoj hleb
i pije tvoje vino,
na tvojoj èaši njegove usne,
njegova ruka dobacuje kljuè koji si izgubila,
stoji izmedju tebe i zida na koji se naslanjaš,
spava u tvojoj postelji i pokriva tvoje ovce,
pamte ga stvari uznemirene tišinom,
i svako tvoje ogledalo èuva još uvek
njegovo usnulo lice.
Ako ugasiš svetlo plamen se neæe ugasiti,
pod tvojom rekom teèe njegovo korito,
njegove se potoènice naginju na obali
pre oluje i uspinju se na tvoja ramena,
tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
njegovi prsti stavljaju èesalj u tvoju kosu,
ovde je i kada ponavljaš da ga nema,
u teretu koji nosiš njegovo je èelo uz tvoje,
u zraku koji dišeš nešto nedostaje,
i ako poletis znaæeš
da te visoko podiže
njegova ruka...
Još uvek zajedno sa tobom
izmišlja tvoju zastavu boje lišæa,
i za tebe prostire slatki miris zemlje,
njegovo zrno snega skriva što zima obeæava,
jos uvek tvome licu dodaje nežnost
koju posvuda nalazi, ako ti želiš,
jos uvek stoji na hodniku pred vratima lifta,
i skriva se u svakoj kapi kiše nedeljom,
i tamo æeš naæi što je nepažnjom izgubio.
Ljubeæi te,
neæeš znati da li odlazi,
ili tek stiže,
i što za tebe ima, a nije vec tvoje...
Gde su ti bile suze sada su njegove oèi,
ti si devojèica, on deèak u kaputu
kome nedostaje dugme i otišao je nekamo
da ga prièvrsti novim èavlima,
i dok razmislja koliko je dugo živeo
seæa se tvojih snova,
ali ti, okom veæ usnulim,
pokrivaš nešto pepela ispod postelje.
Budiš ga kao sto sveæa budi leptira plamenom,
njegova lutka nije više na tvom jastuku,
èujes je kako plaèe pred vratima druge crkve,
ne osvræeš se dok prolazi njegov glasnik,
ne prepoznaješ znakove koji ga vode,
stavljaš zlatnik na oèi mrtvome
kao da je veæ umro,i maramom vežeš bradu i teme,
zatvarajuæi mu usta.
Ako mu oduzmeš ime koje uzalud nosi,
tada i zauvek ponavljaæe ga korenje,
i njegovo korenje... i njegovo korenje...
Ovde je, uzalud porièeš, njegova je košulja
na istom užetu sa tvojom pored jezera.
Zvezda koja pada ona je koja se uspinje,
kraj i pocetak razlikuju se ponekad
jedino brojem slogova.
Ne ide zauvek onaj koji odlazi, tu je,
na svakom mestu i ne uvek jednako star,
možda obilazi zemlju i stiæi æe sa druge strane,
dovoljno je da ga upamti kora drveta,
s tavana pada njegov bosiljak
i miriše jos uvek u tvojim nedrima.
U onom je uglu kraj prozora, odeven u modro,
u onom preko puta, sivih oèiju ako se setiš,
mokro je gde je stao pred vratima kupaonice,
i tamo je gde si bila, tamo gde si još uvek,
a ne znaš, brojeæi æutljiva zvona na kraju grada
dok izmedju rublja, na polici i medju praznim knjigama
prolazi njegov maèak ne govoreæi ništa.
Šta æe ti drugi, ako je on vec taj drugi?
Ti si dama sa crvenim srcem u kartama, koje drži u ruci,
ulog je velik, dopusti mu da je saèuva
za igru u kojoj æe dobiti oboje.
Uzalud okreæeš glavu prema tržnici, plamen ostaje...
Uzalud skidaš prozore ponavljajuæi
da je grad srušen, a tvrdjava podignuta
i da pod sidrom plaèe jedino vetar.
Nije istina, postoje dokazi na nekoj klupi,
u predveèerje,
jezero ih pamti i èuva u svojoj tamnici,
ispod vode.
Postoji još uvek, ako postoji, na tvojoj ruci
srebrni kolut i na njemu reèi, ti ih poznaješ.
Tamo ga traži...
Živeo je i umro, poljubi ga,
stotinu godina leži izmedju trnja, dovoljno je,
još veruje da si ruža, i zato jesi,
i zato nisi ono što ruža ne moze biti.
Pogledaj ponovo, tu je, u tvojoj haljini,
iza stakla i okupan izvorom koji ti nedostaje,
u modrini, u rumenilu, u naèinu na koji ih izgovaraš,
zbunjena svetlom,
njegova je ruka u tvojoj rukavici,
crta ljubavi na njegovom dlanu veže ga sa tvojim životom
i ako jednom otvori tvoja visoka vrata
naæi æe sebe samog kako ga zamišljen pozdravlja.
Jednaki služe jednake, onim što imaju,
osudjujuæi da umre ono što ne zna rasti
na njihovoj zemlji, i pevaju ustima
koja ce veæ imati mrtvi kad odu.
Ali on je ovde, pogledaj, potraži ga,
upali svetlo,
danju mesec od brašna, a noæu slepo sunce,
jos uvek pije tvoje vino i lomi tvoj hleb,
rukama koje ti imaš,
tvoj vrh i tvoja dolina, sa snegom na obali,
zaustavi na trenutak sat koji kuca, slušaj,
srce ti njegovo savetuje
da svetlu pokloniš svetlost,
a cvetu darujes boju i miris.
Otvori oèi, probudi se, usni ponovo,
i videæeš kako silazi,
videæeš kako se uspinje
...zajedno sa tobom...
-
U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko èinimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne èinimo sretnima.
Ako èovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo uèenje,
jedino uèenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolaèi,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuèi zajedno s dušom,
onda je dobro.
Herman Hesse