Najljepse misli...

NAJLJEPSE MISLI


Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.

Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.

Cuvaj se mrznje, da ne pogrijesis prema sebi i prema drugima.

Covjek dobija kad daje.

Ne mogu da kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj.

Strah i nemoc radjaju niske nagone.

Nije dobro ono sto jeste, vec ono sto se zeli.

Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav.

Sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.

Kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.

Nije covijek ono sto misli, vec ono sto cini.

Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka.

Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu.

Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo.

Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis da zivis?

Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama.

Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, sta bi bilo od nas?

Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao.

Sta bi ti savjetovao covjeku kome zelis dobro?
Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini.
Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono sto mislis.

... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.

Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudo sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji.
Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno.

Smijesno je mozda , bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.

Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko moze covjek sam sebi.

Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo.

Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo.

Ko oprosti, on je najveci.

Lijepo je osecanje ponosa, brani nas od kajanja.

Nekad i sad to su dva covjeka.

Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda govorim istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne.

Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog.

Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srecom, sinovi postanu razumni cim postanu ocevi.

Sve ce proci. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?
Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokusaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka.

Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

... nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekas, pa boli unaprijed.
Boli i posle, ali je to lakse.

Covjek je nepopravljiv, i najcesce laze sam sebi.

Muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze.

Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.

"... no ko je taj što ume da svira, i ako ume, što mu to vredi? Da li je veliki mrak zbog toga manje mrak, jesu li pitanja bez odgovora zbog toga manje bezizgledna, pali li oèajanje sa veèite nepotpunosti zbog toga manje bolno, i može li se život time ikada objasniti i uhvatiti i pojahati kao pitom konj, ili je on vazda silno jedro u oluji, koje nas nosi i koje nas, kad ga pokušamo uhvatiti, baca u vodu? Ponekad je preda mnom praznina koja kao da se pruža do usred zemlje. Šta je ispunjava? Èežnja? Oèajanje? Sreæa? I kakva? Zamor? Rezignacija? Smrt? Zašto živimo? Da, zašto živimo?"

U našem užurbanom i neosetljivom životu zaèuðujuæe je malo sati u kojima duša može da bude svesna sebe, u kojima život ustupa mesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti. To se verovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, verovatno nad kovèegom majke, verovatno na bolesnièkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljenièkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraæanja u život, ali to uvek prate nemiri i muèenja.
Vrednost ovakvih budnih noæi je baš u tome. U njima duša uspeva da bez snažnih spoljašnjih potresa doðe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to èudno, ili zastrašujuæe, da li je za osudu, ili za žaljenje.

Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a raèun se plaæa noæu, na velikim, mraènim i velikim poljima nesanice. Ali tu se i sve rješava i briše, konaèno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez traga i spomena.

Probrano iz "Duše Balkanske"

Postoje neke neslucene dubine u oceanu nasih snova i nasih sjecanja
i postoje neke vjecite slike u besmrtnosti nase proslosti.
Postoje, neki neponovljivi i slatki mirisi naseg djetinjstva i nasih tajni.
I postojimo mi u svemu tome.
vjecito nedorecene misli, ostale su negdje daleko iza nas,
Toliko je toga u nasim malim i kratkim zivotima nedorecenog i nikada do
kraja, objasnjenog. Toliko toga je nedovrsenog i zato mi nekako prirodno
zvuci ta njezna misao, da nas zaista negdje, neko ili nesto, jos uvijek ceka?
Mozda smo se pravo zaletili, pa ih tek tako ostavili?
Mozda ih olako prepustismo zaboravu?
Znam da bi bez njih bili niko i nista, a - sta smo onda s
njima?
Samo onaj koji nikada nista nije imao - taj je zasigurno, uvijek na svome.
Jer sveto je sjecanje na moju i nasu proslost i nemoj je dirati.
I zato, nikada ne reci da nema nigdje nikoga da te ceka.
Nikad ne reci da ne znas ko si i da bi ponekad volio zaboraviti odakle
dolazis.

Rodio se na Jonskom Moru,na obalama punim sunca,tamnih vrtova i bledih statua,i,kao galeb,okupao se u azuru,svetlosti i mirisu veèito zagrejanih voda.Majka ga je èesto nosila po studenim senkama drveæa èije je lišæe imalo miris sna.Nesreæni pesnik!Detetom je otišao u kraj gde je nebo bledo i smrzlo,na kome gori belo i hladno sunce,i po èijim obalama plaèu vetrovi.I jedna misao,kao rana,opominjala ga je na njegovu sunèanu jonsku obalu,tamne vrtove i blede statue.I zajedno s talasima i vetrovima,on je plakao gorko i neutešno na žalovima melanholiènog tuðeg mora.I tako mnogo godina.I kad su njegove kose,plave kao uvelo lišæe,postale bele;kada su njegove strasne i velike oèi,nekada zelene kao limunovo lišæe,postale mutne;i kad je u svojim venama osetio jesen koja više nema svog proleæa,on se vratio na svoje sunèane obale Jonskog Mora.Sve je tamo bilo kao i pre.Ali on više nije bio onaj isti.I nije mogao da pozna te sunèane obale rodnog kraja.Bolno,on zatvori oèi i pogleda u sebe.I gle,tamo on vide sve onako kao što je bilo nekada;nepregledne obale s drveæem i senkama,koje su išle do kraja sveta;i blede statue u kojima je uzrujano strujila bela krv strašæu i zanosom;i jedno ogromno sunce koje je izgledalo veæe nego svemir.Ono je davalo prostore svodu,sjaj i oblike stvarima,jasnoæu i èistotu mislima,i pozlaæivalo sve kuda je palo.To je bilo sunce koje se ne raða na istoku sveta,Sunce Mladosti,koje izazi i zalazi na granicama koje su šire od sviju prostora,sunce koje e davalo dubinu nebeskom svodu,boju predelu,treptanje zvezdama,lepotu strasti i kobi u oèima žene;i koje je sada svetlelo još samo duboko u veèernjem sutonu jedne duše.Jer stvari imaju onakav izgled kakav im dade naša duša.

Duèiæ

Nije da je nesto posebno lepo, ali je ISTINA!

«Gomila bolesnih iluzija, bratstvo i jedinstvo, srpstvo, komunizam, pravoslavlje. Jahaèi apokalipse, koji su od mene i mojih
vršnjaka napravili govanca bez života. Jedino što smo mi sa naših dvadeset godina nauèili jeste kako se hraniti kod keve bivše
ribe i kako studirati fakultet koji mrziš iz dna duše, spremajuæi se za posao koji æeš mrzeti iz dna duše, u zemlji ludaka, tirana i
ratnih zloèinaca.“
Marko Vidojkoviæ, mladi beogradski pisac

Tvoji prvi koraci u život




su maleni i nesigurni.
Ponekad se moraš namuèiti
da slijediš korake odraslih.
Želim ti
da se oni, gledajuæi tvoje male korake,
uvijek iznova sjete:
Sve lijepo i važno u životu
mora zapoèeti vrlo oprezno
i traži mnogo strpljenja.
Želim ti
da naðu vremena za tebe.
Da ti u prvim godinama tvoga života
daju oslonac i sigurnost. Zelim ti

Najljepši dar za djecu jest
imati za njih vremena.

Silke Mors

Rudyard Kipling - SVOME SINU KAO TESTAMENT

AKO MOZES...
Ako možeš da vidiš uništeno djelo svog života
i bez rijeèi da ga ponovo gradiš
ako bez uzdaha i protesta podneseš
gubitak onoga što si dugo èekao.

Ako možeš da budeš zaljubljen, ali ne i lud od ljubavi
ako možeš da budeš jak, a da ipak ostaneš nježan
da ne mrziš one koji tebe mrze
a da se ipak braniš i da se boriš.

Ako možeš da slušaš kako tvoje rijeèi
izvræu nevaljalci da razdraže glupake
i da èuješ kako luda usta o tebi lažu
a da sam ne kažeš ni jedne laži.

Ako možeš da budeš jednostavan iako si savjetodavac kraljeva
ako možeš da voliš svoje prijatelje kao braæu
a da ti ni jedan od njih ne bude sve i sva
ako znaš da razmišljaš, da posmatraš i upoznaješ
a da nikad ne postaneš skeptik i rušilac
ako znaš da sanjariš, a da ti san ne bude gospodar
da misliš, a da ne budeš samo maštalo.

Ako možeš da budeš èvrst, ali nikada divlji
ako možeš da si hrabar, a nikada neobazriv
ako možeš da budeš dobar, ako možeš da budeš pametan
a da nisi èistunac i sitnièar.

Ako mozes da sacuvas svoju glavu kad svi oko tebe
gube svoje i okrivljuju te za to
ako mozes da verujes sebi kad svi u tebe sumnjaju
i sam pridodajes njihovim sumnjama.

Ako mozes da cekas a da ti ne dosadi cekanje
ili ako si prevaren, da sam ne varas
ili ako si omrznut, da sam ne mrzis
a da pritom ne izgledas predobar ili premudar.

Ako mozes da sanjaris a da snovi ne ovladaju tobom
ako mozes da mastas a da ti mastanje ne bude cilj
ako mozes da se suocis sa uspehom i neuspehom
i smatras te dve varke kao da su potpuno iste.

Ako mozes da podneses da istinu koju si rekao
izvrnu nitkovi, kako bi od nje napravili zamku za budale
ili da posmtras propast onoga cemu si posvetio sav zivot
i da pogrbljen, s dotrajalim alatom opet novo stvaras.

Ako mozes da prisilis svoje srce, nerve i tetive
da te sluze dugo iako si ih nemilice trosio
i da izdrzis i kada nema vise niceg u tebi
sem volje koja ti dovikuje: "Istraj!"

Ako mozes da razgovaras sa nizima od sebe
i ne istaknes svoju superiornost
ili da u drustvu s visima od sebe
sacuvas svoje dostojanstvo.

Ako možeš da zadobiješ pobjedu poslije poraza
i da te dvije varke podjednako primaš
ako možeš da saèuvaš hrabrost i glavu kada je svi ostali gube
tada æe kraljevi, Sreæa i Pobjeda
biti zauvijek tvoji poslušni robovi.
A ono što više vrijedi nego svi kraljevi i sve slave
BIÆEŠ ÈOVJEK, sine moj!



Poucna stvar!

Pita Srna njenog Mafiju:
"Jesam ti draga?",on reče: "Ne."
Ona upita: "Jesam ti lijepa?",on kaže: "Ne."
Ona ga upita: "Jesam li u tvom srcu?"
On reče: "Ne."
Ona upita: "Bi li za mnom zaplakao?"
On reče: "Ne."
Kad se Srna tužno okrenula da ode... Mafija reče:
"Ti meni Srna nisi draga, ja te VOLIM. Ti mi nisi lepa, ti si
mi prelepa. Ti nisi u mom srcu, ti si MOJE srce. Ja
neću za tobom zaplakati... ja ću zbog tebe umreti!!!"

Ljubav je velikodusna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne trazi svoje,
nije razdrazljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva sve vjeruje,
svemu se nada,sve podnosi.

Velike ljubavi su rijetke,kao sto su rijetka i velika djela.
Alfred Adler

Sudbina najljepsih cvjetova je obicno da budu odsjeceni.
Stjepan Aladarovic

Moc ljubavi veca je od svake druge vlasti,pa cak i od vlasti kraljeva.
Harun Al Rasid

Nitko nije toliko osamljen kao egoist.
Mile Alilovic

Sto je zena bolja o njoj se manje prica.
Mile Alilovic

Zenidba i udaja iz cistih materijalnih interesa nije daleko od prostitucije.
Mile Alilovic.