-
ZALJUBLJENA
Ona stoji na mojim oènim kapcima
I njene kose zamršene su u mojima,
Njeno telo ima oblik mojih ruku,
Ona je boje mojih oèiju,
Ona se utapa u moju senku
Kao kamen u nebo.
Ona ima uvek otvorene oèi
I ne dopušta mi da spavam.
Njeni snovi pri punoj svetlosti
Mogu sunce da ispare,
Zbog njih se smejem, plaèem i smejem,
Govorim, a ništa ne kazujem.
Pol Elijar
-
TRAŽIT ÆU TEBE
Tražit æu te na livadama
u šarenim bojama leptira,
u raskoši proljetnih grana,
u prvom pupoljku ruže.
Tražit æu tebe...
Tražit æu te kada je sve dobro
i onda kada me uspomene slome.
Jutrom æu te tražiti u cvrkutu ptica,
a noæu u prostranstvima tame.
Tražit æu tebe...
Tražit æu te u letu galeba
i moru valovitom,
u zalasku sunca
i na obali gdje smiju se djeca.
Tražit æu te u novom danu,
i jutarnjoj rosi.
Stavit æu ruku na svoje srce -
i tamo si ti...
I u vjetru nemirnom
što igra se u mojoj kosi.
Autorica: Anita Mužar
-
BILA JEDNOM JEDNA LASTA
Bila jednom jedna lasta,
krila su joj bila duga,
oèi krupne, sitnog rasta,
inaèe k'o svaka druga.
Želela je da ostane
u okrilju svoga gnezda
i kad jesen zlatom zlati
i kad vetar kiše prati.
Želela je da sve dane
živi ispod svoga krova,
plašila je ta najezda
ptica koje beže jugu
èim zapeni
dah jeseni,
snevala je mnoštvo snova
i htela buduænost drugu.
Nije htela da se stalno
šeta negde tamo - amo,
da se seli neprestalno
èim tom Suncu na um padne
da donese dane hladne.
Htela je da život celi
više nigde se ne seli
i da živi ovde samo!
Laste su u vidokrugu
veæ skupile svoja jata
i pošle ka toplom jugu,
što dalje od hladnog zlata.
Ona nije. Nije htela.
Dosta joj je bilo bega,
dosta joj je bilo svega.
Gledala je polja svela
koja slute hladne dane
al' je htela, baš je htela
da tu bude, da ostane.
I tako je smelo, æutke,
u svom gnezdu ispod krova
ostala da živi dane
i trenutke
svojih snova.
Bilo joj je malo zima
pogotovo svako veèe,
al' ne tako strašno jer je
zagrejano bilo perje
vruæim srcem u nedrima.
Al' kad Sunce je upeèe
ono zimsko usred dana
i zaseni zrakom novom
neviðenom, nepoznatom,
na toj zraci hladnim zlatom
poruka je ispisana:
Šta æeš još pod ovim krovom?
Shvatila je, nije zima
ono od èeg' ptice beže,
veæ od Sunca sa zracima,
od tog zraka koji reže.
Od tog jednog hladnog zraka
što ih bezdušno seljaka
tamo - amo,
tamo - amo,
onda opet sve ukrug...
Shvatila je šta je tera
ali ipak, èekaj samo,
ako mora
preko gora
ona hoæe put severa,
zašto mora baš na jug?
Nije više zima važna
da l' je hladna,
da l' je vlažna,
ne plaši se baš ni zrnce
ako ima drugo Sunce!
Spremila je svoje stvari,
pogledala dom svoj stari,
i krenula odmah zatim
ka zemljama nepoznatim.
I donela su je krila -
malo krila, malo snovi,
na taj sever snežni, beli
gde ne mora da se seli.
Poèela je život novi
i ponovo gnezdo svila
tu pod jednim krovom novim.
I pošto je Sunce drugo
nije teralo s tog krova
i pretilo nije jugom,
živela je život snova.
Živela je podaleko
ali to i nije važno.
Važnije je da je nekom
voljom svojom dosta snažnom
ostvarila šta je htela:
Na svoj cilj je doletela.
Živela je život miran,
dom joj nije bio diran,
selila se više nije
niti tada nit kasnije.
Ponekad bi samo s žarom
prosanjala o svom starom
rodnom gnezdu negde tamo,
ali, to su snovi samo...
Nisu ti sni tol'ko bitni
iako su neumitni.
Važnije je da je bila
ista k'o sve laste druge
al' veoma dugih krila,
krupnog oka, sitnog rasta,
da je jedne noæi duge
svoje snove ostvarila,
i da o njoj pesma nasta:
Bila jednom jedna lasta...
Dragana Konstantinoviæ
-
svaka cast na izboru cika Borafe-vrlo poucno :)
-
Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i, svijetleæi, obasjavam prostor
u koji te unosim
Kad te nestane
odjednom potamnim
Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine
Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni
Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša
-
BORBA
sjedim sama,
èujem samo suze
koje se kap po kap
polako spuštaju niz moje lice..
Odjednom, bez nekog pravog razloga
slomila sam se..
slomio se moj èvrsti stav prema životu
reèenica koja glasi:
život je borba, prihvati ju!
Èini mi se kao da sam
izgubila tu borbu..
borbu koja je zapravo život,
ali život je još tu,
znaèi, nisam potpuno na dnu..
nešto me drži, ali ne znam što..
a suze se i dalje slijevaju,
i tiho plaèu samnom..
i ta borba koju bi trebala izdržati,
vuèe me prema dnu,
jer ipak nisam toliko jaka..
i nekad se pitam zašto borba još traje,
zašto je život ovakav kakav je..
a takav je zbog tebe..
Autorica: Dorya
-
U noci dubokoj
kad srce strepi
sjeti se mene andjele ljepi.
Prolazi mladost zatim i zivot
tiho se gasi vatreni plam
tesko je naci iskrenu ljubav
zato je bolje zivjeti sam.
Teski su moji sati
kad suza oko kvasi
a srce mora da gubi
ono sto zarko ljubi.
Sve moje ljubavi
suvise kratko traju
ili ja neznam da volim
ili to drugi bolje znaju.
-
Ne zovi me vise
dugo sam cekao da me zavolis
i mislio sam doci ce taj dan
ti si dobro vracala mi zlim
dugo je trebalo da oci otvorim
stalno sam sanjao isti san
pod istim krovom, na istom jastuku
a ti si ljubav prodala i znam
da nije trebalo ni da se sretnemo
nek ti je prosto sve od mene
naci cu kraj druge zene ono sto nisam kraj tebe
nek ti je prosta i ova tuga
doci ce neka druga
koja ce da razumije
sto nisi mogla ti
u tome oku sam prepoznao laz
bila si spremna za neki drugi let
sa tobom takvom sve stvari gube draz
ne zovi vise, jer znam te napamet
-
ehhhhhhhhhh koji lepi stihovi i poucni
-
Nikada se nisam puzajuci peo
Uz pragove gorde, stono vode skutu
Visokih i mocnih; niti sam na putu
Svome igda celom prah po tlima meo.
Moja dusa nije u tastini grezla,
Nit’ je bilo grubog crva da je nacne.
Ja sam iso visu gdeno beskonacne
Podizu lepote svoja carska zezla.
Svojim celom samo pred njihove skute
Pado sam, i cvecem osipo im pute,
I kleco gde njihov svetli oltar stoji.
One su mi dale svoga srca deo,
I zagrljaj njihov i poljubac vreo
Veliki i sjajni ordeni su moji.