U poznu Jesen
ispratih ptice selice
put toplijih krajeva .
Po njima ti poslah
najlepsu pesmu svoju ,
nadajuci se da ce ti
bar jedna od njih
sleteti na rame ,
i odcvrkutati najlepsu
ljubavnu ariju ,
za najlepse bice
pod svodom nebeskim ...
One odletese negde daleko
put nade i beskraja ,
a ja se jos uvek
nadam i pitam ,
jesu li tako malene i krhke
imale dovoljno snage
dohvatiti zeljeni cilj ?
Jesi li ih mozda ugledala
i docekala ispruzenih ruku
sa malo zrnevlja
i vode na dlanu ?
Da se jadne malo okrepe ,
a potom ti prenesu
sve ono sto poslah ti
po njima .
Evo polako i stidljivo
stize nam Prolece .
Ustajem rano
u sam cik zore ,
upirem pogled i lutam
nebom beskrajnim ,
trazeci moje izgubljene ptice .
Cekam ih i nadam se
da mi se vrate ,
i donesu glas od tebe ,
da bar u nekoj od njih
prepoznam poruku tvoju
meni upucenu .
A njih nema , pa nema ....
U suton dana
suzno mi oko zamuti pogled ,
drhtave usne , jecaj bez glasa ,
kosmarni snovi , besane noci
telo umorno postelju trazi .
A sutradan u sam cik zore ,
opet se nadam da ipak ce doci ,
moje izgubljene ptice .
Markeri