Družili smo se,
drug moj i ja,
sjedili i pili.
Ja pivo, a on
krvi svoje natoči
i reče:
"Baci to smeće,
u njemu nema sreće.
Probaj ovo,
u njemu je istina,
i poslije ne boli glava.
To krv moja je i Njegova,
što grije dok venama teče,
vatra prava".
Bahus mu bijaše ime,
družili smo se podugo,
a i šta bi drugo, bila je zima.
Stegao mraz,
zavijao nas u pustoši,
gdje samo kafana jedna ima.
Poslušah ga,
podigoh čašu.
On pita: "Za koga?"
Pogleda sjajnog
ja mu odgovori:"Za nju!"
"Za nju!" kliknu kafana
u horu.
Otpismo svi
u isti mah,
zasta mi dah.
I opet puna čaša,
"Za šta?" Bahus me pita.
"Za njene oči!"
"Za usne njene!"
"Za ljubav moju najveću!"
"Za dušu nježnu, voljene žene!"
"Za moju sreću, srnu plahu i snenu!"
"Za slađanu, najslađu i najdivniju
od svih žena na svijetu!"
"Za ženu-boginju!"
"Za moju sudbinu!'
"Za Bahusa, što me navede
da kažem istinu.
Volim tu ženu!"
I zbog nje što je daleko,
čaša za čašom,
i pjesma krenu.
"Imam jednu želju.
Da ti tvoja medna usta
još jednom poljubim.
Pa da se nikada
iz sna ne probudim."
Ori se kafana stara,
mraz po staklima šara,
kao da sliku elegičnu stvara.
Nesta mog drugara,
valjda mu krv svu
to veče ispismo,
te ode da se odmara.
Osta samo refren
ko pjesma sjetna neka:
"Volim te ljubavi moja,
nježna i daleka.
Čežnja mi dušu para."
U vinu je istina,
izreka je stara.
Izmenio/la PB-Aktus; 06.10.2007 u 20:32.
Kradem Bogu dane,
dok cekam da mi svane
Prelepo,ali jedno pitanje ako je istina u vinu,lepota u dusi,sta je sa razumom?
Pjesma vam je predivna i neznam je li osoba kojoj je namenjena svesna kolika je srecnica..
Hopeless heart..
LJUBAVNA MISAO
Ja bih trenutak, u zeleni list uvio
i takav biser, kao zavjet, poklonio Tebi .
Onda mišlju obgrlio Tvoje ime,
a hod Tvoj, ostavio pored vremena .
Na blagom vjetru, kosu Ti raspleo,
pa uvio stručak osjećaja usred dodira .
S mirisom jutra, ruku primio,
puno nježnosti, u pogled Tvoj donio .
Daleko od tuge i nemira šaptao,
između bedara, sliku blaženstva upijao .
Pod poljupcima, Tvoje snove uzimao
i šetao, po Tvojim slatkim odmorištima .
Sve bih to, nebrojeno puta učinio,
milovanjima i uzdasima potvrđivao .
Sasvim tiho, beskonačnost pokazivao
i bogatim darovima nagrađivao .
Neprimjetno, na daleka putovanja vodio,
a svoju veliku ljubav, samo Tebi davao .
Ja bih trenutak, u plavo nebo utkao
i taj dragulj, na Tvoja njedra stavio .
Priljubio Tvoju dušu, uz moju,
pa s Tobom ispratio vrijeme i zapjevao .
Bez i jedne riječi, uz Tebe pristao,
jer u Tebi, na sebe bih naišao .
Zal Kopp
Koračam tiho po sobi,
da ne probudim sjećanja.
Mrak je ovio sve oko mene
svojim crnim somotom,
samo svjetlost sa ekrana
što osvjetljava mali prosotor
oko kompjutera
i stvara nestvarnu viziju
tišine koja razara
željama da si tu.
Bila si danas,
tu za stolom restarana,
uzela pupoljak purpurni,
i usnama svojim prinijela,
dok si me netremice gledala,
želja ti je u očima sijevala,
no ti si samo jednom trepnula,
i kao da si se iz sna nekog prenula.
"Hvala, predivan je!"
tiho si prozborila,
ponovo pupoljak usnama prinijela,
njezno ga poljubila,
dok si me tvojim poluotvorenim,
žutozelenim očima gledala.
Da li si svjesna snage svoga pogleda,
pogleda koji led topi u grudima
i krv da proključa natjera,
pogleda punog nadanja,
želje. čežnje i kajanja,
što je samo na pogledu priča ostala.
Hodam tiho po sobi,
dok misli mi kao iskrice sijevaju
i sobu crnim satenom omotanu
samo što u buktinju ne pretvore.
Koračam tiho da uplakanu želju
ne uznemirim, jer ona bi tebe ovdje,
u mraku ove sobe,
gdje ti se pogled taj ne bi vidio.
Ona bi tebe ovdje na ovom krevetu,
da se u latima ružinim probudiš,
da mirisom jasmina zanosnog,
sobu ljubavlju okadiš,
ta želja moja za tobom.
ona bi da ti šapuće,
dok saten ti tijelo miluje
i usne moje istražuju
na mapi tvojih oblina,
tražeći tragove skrivene,
da ljubav do tebe dopreme,
i nesebično ti je poklone.
Kradem Bogu dane,
dok cekam da mi svane
ZAJDI, ZAJDI!
Slušam pustinju kako šuti,
dok kao totem indijanski,
zaboden u vreli pijesak stojim
a u meni bubnjaju
neki daleki talambasi,
i zurle svoj piskavi ton
do neba upućuju.
Žalobna pjesma,
daleka i široka visoravan
u mene se uvukla,
svira kroz srce mi
svoje vjetrove i studen.
Hladi se pijesak
pod nogama mojim,
dok u vrelini noći
negdje na kraju Mohava pustinje,
nebeski prostor
pogledom premjeravam
da bih dokučio
koliko je daleko od mene
ta visoravan i njeno prostranstvo,
što doseže tako daleko,
do beskraja,
kao pjesma zurli i talambasa.
"Zajdi, zajdi......" u mislima mi,
oči suše suze prije kapanja,
i one kao biseri padaju,
".....jasno solnce.,,,"
tugu mi sakri i čežnju,
"......Zajdi pomrači se...."
da zvijezde u mom pogledu
suze ne vide i da joj ne kažu,
da zbog nje plačem.
Da plačem što sam ovdje,
u ovoj noći, u kojoj mjeseca nema,
već samo zvijezde žmirkave
visoko i daleko gore ne nebu,
i tišina koju čujem
i što čujem muziku žalobnu,
muziku koju ona sluša,
zagledana u iste te zvijezde,
sa njenog balkona.
Muziku sluša a ne čuje je,
jer čuje zavijanje kojota
u pustinji Mohava,
njene su misli ovdje,
kao moje tamo.
"Zajdi, zajdi jasno solnce,
zajdi pomrači se..."
ohladi vrelinu pustinjskog pijeska,
da i ona sklopi svoje oči,
da san je donese u
osvježenu pustinju,
gdje ću je čekati.
Kradem Bogu dane,
dok cekam da mi svane
MOJE MISLI PUTUJU
Sjedim,
zadubljen u misli...
oči zatvorene..
teški se kapci
na njih navalili..
kao od olova da su.
Bole...
bole oči..
bole misli..
boli duša.
U očima...vatra...
gori...
sve je u plamenu,...
zahvaćno.
PUTUJU MISLI....
tamo preko Atlantika...
tebi u zagrljaj,...
pod okrilje tvoje duše...
da se smire i umire....
da ti svu vrelinu predaju.
Vrelinu ljubavi....
za tebe...
što osjećam.
Da ti pokažu...
koliko još u sebi imam...
te ljubavi,
ljubavi prema tebi.
Milsli lete....
teške od ljubavi..
koja je ogromna..
gigantska...
jedva ju misli nose..
jer misli su moje nježne...
lepršave....
razigrane...
vedre..
kad na tebe pomislim.
I neznam..
hoće li isdržati teret ljubavi..
da ti ga prenesu
i vjerno dočaraju..
kad tamo strignu...
kod tebe...
u okrilje tvoje duše.
Primi ih....i...
umiri..
nek se kod tebe
lijepo osjećaju...
Molim te...
molim....
jer te....
neograničeno volim.
Kradem Bogu dane,
dok cekam da mi svane
Žalosna vrba suzu svoju
u jesen je sakrila,
zima ju ukočila,
u biser pretvorila
i za proljeće sačuvala.
Dok bumbar svoj
let isvirava,
podižem novčić
sa pločnika,
u fontanu želja ga ubacujem,
drhtavim rukama.
Kradem Bogu dane,
dok cekam da mi svane
Ako ti jave da sam razum izgubio
i da lupam nebuloze razne,
znaj da to se dogodilo onda
kad sam prestao da te ljubim,
i da to je dio moje kazne,
ako se ikada to desi...
Tad da li da ti kažem
da kriviš sebe zbog toga
što mi uskrati poljubce vrele
i mada to usne ti tvoje žele...
što hrabrosti imala nisi
ići do kraja, da nađemo skupa
ostrvo naše sreće i
našu prečicu do raja..
Ne znam odgovor na pitanje ovo
koje samo onako tek, hipotetički,
postavih kao moguću tezu.
No znam samo da bih te molio,
da sebe ne kazniš zbog toga,
jer za milog Boga,
pa već si kažnjena bila
što si imala priliku da me upoznaš
i što si me iskreno ljubila,
a kraj puta bijaše trnovit
i suviše bolan za tebe..
Kazna je to što kartu
za put u naš mali raj si
bolom platila i
što si je neiskorišćenu
pod teretom straha vratila.
Ne nemoj misliti da ja ovo
vršim presiju,
da želim da promijenim tvoje shvatanje
i tvoju životnu viziju.
Ne misli da želim da ti ispiram
elektomagnetne naboje tvojih
moždanih vijuga.
Ja samo viziju svoju baziram
na hipotezi mogućeg kraha,
pod bremenom odgovornosti
i velikog tvoga straha
od moguće sreće.
Tvoj strah se bazira na prošlosti
i on ti pomoći neće,
da ti u životu bude bolje,
ali znaj samo da pored
želje da se učini nešto treba
i mnogo jake volje.
Čude te možda ove misli ovako
uobličene u pjesmu od bola,
koja je upakovana u misoanu studiju,
i čudi te možda što pozivam vrijeme
tog neumitnog sudiju
da bude na mojoj strani,
da mi da još prostora malo.
Ne, nemoj se čuditi
jer mi je do tebe zaista mnogo stalo,
i ako te ne budem imao,
ja ću zaista poluditi..
za tobom,
od ljubavi, želje i strasti
koje u meni gore.
Vulkan je u meni proradio,
vatru najveću zapalio,
od kada sam za ljubav spoznao,
i ne bi pomoglo ni sjeverno more
da taj oganj rashladi,
jedino tvoje usne vrele,
da preuzmu vatre dio,
onda bih ljubavi moja mila,
miran i sretan bio.
Kradem Bogu dane,
dok cekam da mi svane
Markeri