Vrapche, na tebe je red.
Veliki pozdrav i mahanje ..
Vrapche, na tebe je red.
Veliki pozdrav i mahanje ..
mahanje i tebi bubo
EPILOG
Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vracam
Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plasim
za tebe izgubljenu u vrtlogu
geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.
Da li sam jos uvek ona mera
po kojoj ti znas ko te voli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli?
Ona mera po kojoj znas ko te otima
i ko placa?
Da li sam jos uvek medju svim tvojim zivotima
onaj komadic najplavljeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saca.
M R E Ž A
Vredi li se upuštati u tumacenja stvari kojima nismo u
stanju da sagledamo obim?
Milijarde su godina potrebne da se vratimo u dubine strpljenja.
Jer ogromna je starost tog svojevrsnog cuda koje se zove:
nas dvoje.
U tami prastare prošlosti, baš kao i sad, ovako, spusti mi polako
glavu na neko bivše rame, i zagledaj se pažljivo u plave
barice neba.
Da se ti nisi rodila, neko bi morao biti voljen na ovom mestu.
Da se ja nisam rodio, neko bi umesto mene bio tu da te voli.
Drugi bi primili poruku i drugi bi produžili to što se zove
beskrajno.
Veruj mi, prva ljubavi, nemoguce je voleti prvi put u ovoj
vecnosti.
Neko vreme sam mislio da imam ogromnu moc nad dušom
vecernjih voda. Otkrio sam to slucajno. Ništa ne cinim
silom.
Ništa ne cinim namerno. Ni nauceno napamet. Niti umem da
predvidam.
Jer ja buducnost ne slutim. To ona mene naslucuje kao daleko
proricanje.
Jednog je jutra voda postala u jezeru nestvarna, mekša od
želatina.
I ja sam, nadnesen nad nju, umesto moga lika video nešto cudno:
lice jedne devojcice.
Bio sam prvo uznemiren, pa zbunjen i smeten, pa uplašen, kad je
ta slika pocela uporno da se ponavlja.
Napustio sam jezero i zašao u brda.
Ništa se nije izmenilo.
Lik se i dalje javljao.
Ubrzo sam razumeo da nema smisla bežati. Ne prati ona mene,
vec ja idem za njom.
Nadnesem li lice nad lokve, bunare ili potoke, vec je cekala tamo.
Danima sam se mucio da je noktima oljuštim sa površine talasa.
I nije mi uspevalo.
Onda sam pokušavao da je dotaknem usnama i na prevaru posrcem.
I skoro sam se udavio.
Skakao sam u nju. I gnjurao se uzalud. Pleo sam mreže od trave,
vrše od grabovih mladica i zabacivao udice.
Gadao sam je kamenjem, a kamenje se vracalo i tuklo me po licu.
I ma koliko se trudio da je odatle izvadim, uvek bi na dlanu ostao
njen izgužvani osmeh, mokar kao celofan, i curio mi
kroz prste.
A lik je u vodi bio i dalje jasan i netaknut.
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi glasom govora... Ljudi se poštuju reèima, a vole æutanjem...
dobrodosla na topic TaNaNa
Aorist
Ti svakako razumesh:
sve je,
sve je,
sve je gotovo.
Uplasheno sam pijan.
I prazan.
I sam.
Ponekad netko naidje
da me zabrinuto voli i pazi,
neko kome prepricavam sve tvoje putokaze
do mog usijanog temena.
Nikome nemoj reci,
ali ja,
ja koji najmanje znam o sreci,
hteo bih malo nespretne srece
tom nekom drugom da dam.
I dok umire drvece i vetar po liscu gazi,
hteo bih da mu bude dobro,
sasvim dobro,
u ime aorista moje ljubavi
i davnoproshlog vremena.
Hvala, Mika je moja velika ljubav, jos od davno
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi glasom govora... Ljudi se poštuju reèima, a vole æutanjem...
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi glasom govora... Ljudi se poštuju reèima, a vole æutanjem...
IN MEMORIAM
Postoji jedan neverovatan gad koji se zove
MiroslavAntic.
Zhdere moj hleb. Pravi moju decu. Nosi moja
odela.
Sa mojom zenom lezhe u krevet na moje
rodjene ochi,
jer zna da sam tog trenutka sigurno negde
daleko u Lenjingradu.
I taj Antic sto me je upropastio i kao
pisca i kao coveka,
dakle: taj, koji ce na kraju leci u moju
sopstvenu grobnicu,
pita me jedno jutro: sta vam je, boga mu,
covece,
izgledate mi nekako bolesni?
A sta se, izvinite za izraz, bas njega tiche
kako je meni
i dokle mi je?
O meni se najlepse brinu oni koji me
ostavljaju na miru.
A on pere ruke mojom rakijom. Ima kljuc od
mog ateljea.
Ljudi, taj me tera da citam knjige. Petlja sa
mojim plavusama.
Dere se u mojoj kucci. Ogovara me.Svasta
lazhe.
Deca mi liche na njega, a on nosi kravatu.
Brije se, poznaje neke ljude. Radi.
Svako jutro se tusira. Pravi se da zna sve
o zenbudizmu.
Prevodi knjige. Cini mu se da ima prijatelje.
Mom sinu, zamislite svinjariju, mome jedinom
sinu, kupuje sladoled.
Bio sam mornar. Bezao sam, ili odem, na
primer, u Pariz.
Pokrijem se ccebetom preko glave. Pustim
brkove.
A on me i tu pronadje, u nekoj ulici Zholive,
u nekom bednom hotelu,
i vrati kuci. I rasplache me.
Mati moja Melanija, koja ne zna da je rodila
mene, a ne njega,
vise ga voli. Vise mu veruje. I on to jos
kako koristi.
A on je, uveravam vas, on je ta upeglana stoka
kojoj ja dizem spomenik.
On je ta uvazena zivotinja kojoj ja pishem
biografiju
ovako popljuvan i sam, i do krajnosti zgadjen
sto moram da mu javno pozajmimochi i dushu
i ono malo para koje sam jedva pozajmio.
Kad sam ja, na primer, skocio sa
Petrovaradinske tvrdjave,
on je uskakao u djacke chitanke.
Kad me je doktor Savicc lechio od alkohola,
on se pravio kao da ima neke veze sa
filmom.
Gde god se pojavim, gurao me je da ga ne
obrukam.
Pristajao je na kompromise. Cerekao se na
prijemima.
Primao je moje nagrade. Mesao se u moje
snove.
Jedan licemer.
Jedan stvarni licemer.
Jedan provincijalac!
Jedan koji je trpeo sve ono sto ja nikada
necu trpeti.
I koji sada tako fino zhuri da crkne umesto mene,
da bi umesto mene,
svinja jedna,
da bi umesto mene sto pre jedini ziveo.
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi glasom govora... Ljudi se poštuju reèima, a vole æutanjem...
Ekspres za sever
Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noæas.
Tvoje ruke bele kao samoæa.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voæa.
Tvoj malo šuštavi glas.
Sa nosom deèaèkim prilepljenim
uz okno vagona,
nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavièara,
i èudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,
putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu jos nesluæene predele,
da drveæu poželim najlepšu laku noæ
na svetu,
da se vrtim kao lišæe,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.
Da malo nemam plan.
Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.
Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.
Nikad te niko neæe ovako tesno grliti
uznemirenu i belu.
Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude ladje.
Nikad ti niko neæe
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
ni uspeti u tebi toliko tuge da nadje.
Nikada više neæes
ovako divno truliti
u obiènom hotelu,
a ne želeti ipak odavde da izaðeš.
Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili oènjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.
Ti si najbeskonaènije,
najubitaènije nebo
kraj mog rumenog uha.
Najbesramnija devojka
koju sam sreo meðu ženama.
Najstidljivija žena
koju sam sreo meðu devojkama.
pateticno, pateticno ...
Nije to nikakva bajka.
Neka bezazleni zato zapuše svoje uši i æute.
Zavoleli smo se, ponešto pseæi i svetaèki.
Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.
Imala je u oku elektriènu centralu,
a ja neke bandere sasvim crvene i žute.
Isprièali smo ramenima i rukama nešto
što u prevodu na disanje znaèi: Ljubav...
I detinjstvo je te noæi otišlo iz njenih cipela.
Mahalo je šarenim kockama.
Knjigama punim slika, igraèkama i snovima.
Otišli su konvejeri mašnica
i odleteli listiæi presovanog staniola.
Svet je najednom postao viši
za jednu neznatnu zvezdu, tamo negde nad glavama,
nad krošnjama i krovovima...
I samo malo dublji
za krišku naprslog bola.
Izmenio/la vrapche; 29.12.2010 u 12:49.
Markeri