KAD BI ÈOVJEK
Kad bi èovjek mogao reæi ono što voli,
kad bi èovjek mogao uzdiæi svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi èovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajuæi samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreæa ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konaèno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim oèima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.
Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
èije ime ne mogu èuti bez uzbuðenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noæu ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushiæuje,
jedinom slobodom za koju umirem.
Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem neznajuæi te, ne bih umro, jer nisam živio.
Luis Kernuda
Markeri