Kad čovjek o svemu tome razmišlja sa vremenske distance od 15 godina,
sve mu to izgleda manje bitno i manje stresno nego što je to tada u stvari bilo.
Ja i moji poznanici, rođeni na prostorima Posavine, Lijevča i Bosanske krajine
koji su kao i ja bili u direkciji "Hidrogradnje" puni nade smo krenuli u mrak, u neizvijesnost, jer nam je i to izgledalo izvjesnije nego sjedenje i čekanje na stanici hoće li se nešto promijeniti. Uravnoteženo kloparanje točkova i povremeno pištanje lokomotive, počelo je smirujuće da djeluje na nas sve.
Polako smo počeli da zaboravljamo događaje sa stanice i da upućujemo jedni drugima riječi nade da ćemo ipak stići do Banjaluke, više nije bilo bitno kada, postalo je bitno samo stići.
Nakon prolaska krivine kod Rajlovca, voz je okrenuo prema Semizovcu i Ilijašu, da bi konačno usporio u neposrednoj blizini signala kod Ilijaša i stao.
Nervoza se ponovo počela vraćati. Pratio sam poglede saputnika, instiktivno tražeći u njima znak da su u mraku vidjeli signal da se ponovo pokrenemo. Ali njihovi pogledi su bili sve uplašeniji i unezvjereniji što je vrijeme više proticalo.
Negdje ispred nas, ne tako daleko ali ni blizu čula se pucnjava, pucnjava koja je obeshrabrivala. Koliko dugo smo stajali? Po pogledima uperenim u mrak cijelu jednu vječnost.
Ponovo se oglasila lokomotiva, dugim prodornim piskom i trzaj vagona je bio znak da smo ponovo krenuli. Ponovo u mrak i prema pucnjavi.
Niko nije izgovorio pitanje koje je vjerovatno svima bilo u mislima. Da li ćemo proći ili ponovo stati i šta će biti ako stanemo?
Odgovor je stigao nekih dvadesetak minuta kasnije, na našu žalost, porazan. Voz se ponovo zaustavio na stanici u Podlugovima, ali ne da čeka voz za Brezu, kao u Čolićevoj pjesmi već da bi oko njegu jurcali vojnici u uniformama, bradati i sa zavojima oko glave. Borna kola i tenkovi su bili raspoređeni na cesti oko voza i odlazili negdje dalje u mrak, u pravcu pucnjave na prostoru izmedju Breze, Podlugova i Visokog. Vojska oko voza je bila neka čudna mješavina regularne JNA i srpskih paravojnih formacija.
Prvo sam prikriveno gledao iz unutrašnjosti kupea kroz prozor šta se događa na osvijetljenom platou željezničke stanice u Podlugovima i na cesti, a kasnije se ohrabrio i otvorio i prozor unatoć ženinom protivljenju i posmatrao kroz prozor zbivanje oko voza. Jedan bijesni vojnik ili polu vojnik kako sam ga ja ocijenio jurio je oko voza sa zavojem na glavi i sumanuto psovao majku nekome iz voza i prijetio da će ga ubiti kao psa. Kondukter koji je stajao na pragu zadnjeg vagona voza, kada je vojnik prišao njemu poče se sa njim objašnjavati. Bio sam predaleko da bih razumio o čemu raspravljaju i žestoko gestikuliraju. U jednom momentu vjetar je donijeo par riječi do mene u kojima kondukter pominje da će reći vojnikovom ocu koliko mu je sin đubre i da mu neda proći da bude uz svoju porodicu, a on kondukter nema namjeru da se vrati u Sarajevo među "one tamo".
Žena me je konačno ubijedila da zatvorim prozor i malo sjednem, ali mene mjesto nije dugo držalo. Ponovo sam ustao i krenuo prema zadnjem vagonu, unatoč odgovaranju i žene i ostalih radnih kolega. Kada sam htjeo da izađem
iz vagona, pojavi se isti onaj vojnik sa zavojem i uperi pušku u mene
"Kuda balijo, hoćeš metak? Marš stoko unutra."
Uhhh, noge su mi se odsjekle. Ja i moja radoznalost! Brže bolje sam zatvorio
vrata kupea i vratio se nazad u kupe gdje su ostali sjedili. Nikada ženi ni djeci nisam pričao o ovom detalju. Vjerujem da sam bio blijed kao kreč, jer me je žena pitala da li mi je slabo, a drugi me čudno gledali. Sjeo sam i više nisam imao pojam o vremenu, dok u jednom momentu ne osjetismo isti trzaj vagona i začusmo pisak lokomotive. Ponovo pokret u mrak, u neizvijesnost i ponovo pitanje gdje, kada i ko će nas slijedeći zaustaviti i sa kojom namjerom.
Markeri