Stihovi

[nepoznatamrki]

MLADOST


Na vrhu gore tek je zora bila
Kô dalek oganj svijetla i žarka;
U krupnoj rosi, u vrhu šumarka,
Svileni leptir kupao je krila.

Noseæi blaga i plodove zrele,
Veselo ljeto javljalo se nama
Na uskoj stazi pod omorikama,
I šaptalo nam slast ljubavi vrele.

Mi smo mu slali pozdrav duše svoje,
Iduæi žudno u plamenoj struji
Daleko tamo gdje vodopad huji,
Gdje crna stabla nad ponorom stoje.

Preplašen jelen, kô vjetar u letu,
Bježô je gorom kroz jutarnju tamu,
A bezbroj duša u slobodnom hramu
Pjevahu himnu nevinu i svetu.

U našem srcu gorele su slasti
I silni zanos mladosti i sreæe,
I jedno more sve veæe i veæe
Pljuskaše duše valovima strasti.

I dok je pauk tanku mrežu pleo,
Širio svilu od grane do grane,
Ja rasuh tvoje siæane ðerdane,
Pa ljubljah grlo i tvoj obraz vreo.

Dišuæi silno, goreli smo tamo
Kô dva grijeha, kao vatre dvije;
Nijedno od nas više znalo nije
Za dan i javu... Mi ljubljasmo samo...

Dok hladna voda padaše s visine
I modre jele šaputahu ti'o,
I jutro, žarko kô tvoj obraz mio,
Stajaše tamo na vrhu planine.

I sada, kad sam u sumornu javu
Utonô, hladan kao kamen groba,
Ja na te mislim i na zlatno doba,
Na miris jela i na gustu travu...

U svojoj duši ja te gledam jasno
Kô onog jutra kad sam ti se kleo,
Sanjam i grizem tvoj podvoljak vreo
I æutim tijela drhtanje ti strasno.

[boraf]

Sanjah
da æu izgraditi
most
do sunca
al'
od te želje
osta
samo temeljac
u dubini
SRCA.

[nepoznatamrki]

RUŽI


Simvole blagi mladosti i sreæe,
Ti sveta biljko zanosnoga mira,
Duša ti, evo, tihu pjesmu kreæe -
Sa ljubav-žice tebi zvoni lira.

Volim ti njedra, što ih draži grle,
Za kojim' slavuj premire i žudi;
Nebeski miris tvoje duše vrle
Slatka je hrana mlaðanih mi grudi.

Nekad sam vesô dolazio tebi,
Srce mi bješe u plamenu nada,
Al' sreæa moja trajnog sjaja ne bi,
Srušenom vjerom pristupam ti sada.

Na ovom mjestu, pokraj ovog džbuna,
Prva je ljubav obasjala mene,
Ovdje je duša radovanja puna
Prhnula nebu sa miline njene.

Al' gdje je sada onaj anðô lijepi?
Gdje vreo poljub sa usana rujnih?
Kô noæni prizrak, što putnika krijepi,
Vidim je samo posred snova bujnih.

Daljina nijema razdvaja nas sada -
U mrtvoj tami pogledi se gube,
Sudba je trgla cvjetak našeg nada,
Srca se naša ne smiju da ljube.

Možda æe vrijeme zaborava krilom
Presušit izvor bonom uzdisanju,
Al' svakog èasa sa ljepotom milom
Ti, draga ružo, sjeæaæeš me na nju...

Sjeæat na noæi zvjezdane i bajne,
Na bijele ruke, usnice i grudi,
Na meke kose i na oèi sjajne,
U kojim' nebo s milinom se budi.

[gagov]

GUBITI JE STRASNO...

Gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na preostalommjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena, jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim !
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.


Ivo Andric

[boraf]

Andjeo mira

Vojislav Ilic


Noc duboka vlada, i sve zivo spava;
Na starome tornju ponoc otkucava.

I u tom casu sa grancicom krina,
Andjeo se spusti sa rajskih visina.

Sve pospalo cuti, niko se ne budi;
Ne vide ga zveri, ne vide ga ljudi.

Al' oseca granje - pa se tiho svija;
Oseca ga lahor - pa tiho carlija.

I Andjeo Mira, kroz duboku tamu,
Spusti se pred oltar u pustome hramu.

Pa prekrstiv ruke na blazene grudi,
Rujnu zoru ceka da nebom zarudi...

[gagov]

KAD JEDNO ODREDJENO STANJE POCNE DA VAS MUCI...

Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci, da postaje neizdrzljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje nece biti, jos manje pomisljajte na bjezanje natrag, jer se od toga pobjeci ne moze. Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne gotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tom je lijek. Pretjerati, znaci isplivati na povrsinu, osloboditi se. To vazi za sve: za rad, za nerad, za porocne kojih se stidite a kojima robojute, za zivot cula, za muku duha.

Ivo Andric, Znakovi pored puta

(pour ta lecture du soir mon amour , i ja njega mnogo volim, slican stil u pravu si )

[nepoznatamrki]

Ti si moja poezija


Ti si moja poezija
ti si moja pjesma tiha
ti si zvijezda koja sija
iznad svakog moga stiha
ti si ista kao i ja
Ti si moja poezija

Ti si moja duga ceznja
ti si sreca noci ljetnje
ti si ona ljubav njezna
sto se samo jednom sretne
ti si ista kao i ja
Ti si moja poezija

Samo za te samo tebi
dajem ovaj mali cvijet
jer da tebe draga nema
sto bi bio ovaj svijet
Samo za te samo tebi
sto si ista kao i ja
dajem pjesmu ja o sebi
jer si moja poezija

Ovo mi je draga pesma...

[boraf]

VECITI PUTNIK

Ja sam bio stvoren,Gospo,da se rodim'
Da zivim,i umrem,sve u istoj kuci,
Da celog zivota,nikud nemicuci,
U istome kutu razgovore vodim,-

A ja belim svetom rasuh zivot ceo;
I na obalama gde je vecna plima,
I u svakom gradu,svakom mestu,ima
Po kap moje krvi i mog srca deo.

Ko raskinut djerdan,snizali se moji
Dani,razbacani,tudji jedan drugom,
I u lutalackom mom zivotu dugom
Nigde jedan spomen uz drugi ne stoji.

Sad sam silom cudi,Gospo,ne znam cije,
Na severu mrtvom,gde se mrzne more,
Gde ni jedna tica propevala nije,
Gde prastare sume nikad ne sumore,
I gde snezne jele sto proleca broje
Kao bele duvne nepomicno stoje...

Sve su jutros jele obvijene snegom,
I drvene kuce ,ko od snega cele,
Pod crkvenim tornjem spokojno se bele,
Ko satori beli pod pobednim stegom.

No misao moja nije tako bela,-
U meni se budi opet ceznja stara,
I sapcuci tajno,ko vecernnja vrela,
Pred ocima mojim stare slike stvara.

I ja vidim druge predele,i boje
Druge,s puno sunca,s dve goleme vode,
Gde slepovi niski ukotvljeni stoje
I brodovi puni u daljinu brode.

Gde nad mirnom vodom,u vecernje vrele,
Bde starinske kule s mrke citadele...

[nepoznatamrki]

PROLEÆNA PESMA



Oseæam veèeras,dok posmatram laste

I pupoljke rane,

Kako srce moje polagano raste,

Ko vidik u lepe nasmejane dane;



Kako s mladim biljem postaje sve veæe

I lako ko krilo,

I kako mu celo jedno nebo sreæe

I pakao bola ne bi dosta bilo;



Kako èezne za svim što bi život mogo

Lepog da mu dade,

I da mu nièega ne bi bilo mnogo:

Tako su velike èežnje mu i nade.



Oseæam da dosad sve je bilo šala

Moga srca vrela,

Da još nikom nisam svoju ljubav dala

Koliku bih mogla i koliku htela;



Da u meni cela nežna plima

Reèi nereèeni;

Da bih srce mogla poklanjati svima,

I da opet mnogo ostane ga meni.

Kroz noc i vlagu
divlje se guske sele jugu
i bolno kricu.

Osecam zelju da mutnu neku
napisem pricu:
kako odnose one sobom
na krila svoja bela dva
iz duse moje drago nesto,
a ne znam kuda,
i ne znam sta.

[boraf]

Boka


Nasa mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom ko od plave svile,
Ljepsa si od tvoje primorkinje vile
I svetija si od njenog djerdana.

Nikad se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim zalom
Da vjecito sumim i da pjevam tebi.
I da s tobom gledam na tvoj Lovcen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi nasi visoko zabrode

I sa tvojih ruka panu gvozdja tvrda,
Da pobjednu himnu slusam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!