Pjesmom Da Ti Kazem

[PB-Aktus]

Nisi bio,al je pravilo da se zatrazi zelja od bilo kog forumasa,a ja sam zazelio jednu tvoju pjesmu samo za mene.....Pa ako nije problem moze i ovde

E Milose, Milose malo ti cudne zelje. Zao mi je ali ti tu zelju ne mogu ispuniti.

[Milos_CG]

Ok.....Nema problema......

[PB-Aktus]

Zora sviće,
magle se ulicama vuku,
nigdje vjetra da ih rastjera.
Studeno jutro, koža se ježi,
vučem za nogom nogu.
Vučem se lijeno i teško,
kao magla
siva od smogova,
iz grada utonulog
još uvijek u san.

U venama mojim vinoplov
od čaša mnogih ispijenih.
Krv mi je boju vina preuzela.
Ruke otežale niz tijelo vise,
glava u ramena utonula,
oči u asfalt tupo pilje,
gledaju kroz zemlju negdje.
U daljinu blude mi misli.
misli moje pijane.

Ne osjećam više ništa,
ni tugu, ni bol, ni rane,
samo alkohol kako kola
mojim venama nabreklim
i udovima nateklim
od sjedenja i bdjenja
cijele noći za šankom
u zadimljenoj kafani.

Blude moje misli pijane
negdje u daljinu
na onu stranu stvarnosti.
Tamo gdje iluzija
postaje stvarnost,
tamo gdje moguće je sve,
i gdje ničega nema ,
ničega osim tebe i mene.
Blude misli moje pijane
i snene od čežnje i želje
da će te tamo naći.

Privlačim rever sakoa
izgužvanog već i otrcanog,
od silnih barskih stolica i naslona,
da studen bar malo ublažim,
koja me obuzima od misli tih.
Vučem se tromo i lijeno,
ko magle sive ,
i sa njima izlazim iz grada
prema dolini nemira i nespokoja.
Prema dolini maglovitih stremljenja,
u koju ponovo moj život,
po ko zna koji put ulazi.

Prikupljam preostale misli,
koncentrišem, stajem i kažem:
"Dobro jutro sudbino,
ponovo si me prevarila.
ponovo si mi nemir i nespokoj
ponudila kao životni dar."
Pljujem na sivi asfalt
na kraju grada,
kao na život ovaj sada,
život pijanca i boema,
život što budućnost nema.
Ponovo prikupljam misli preostale,
bolno vrijeme trijeznjenja dolazi.

[Milos_CG]

Pb bice nesto od tebe

[PB-Aktus]

Ne, nije to
ni prepisivacka,
nije to ni podstrekacka,
nije to ni ostavljacka,
nije to ni tuzbalacka.
Ne, nije ona
nastala ni danas,
nastala ni juce,
nastala ni prije godinu,
nastala ni u mojoj mladosti,
nastala ni u mojoj starosti.
Da, ona je
ono sto me rastuzuje,
ono sto me otudjuje,
ono sto me opija,
ono sto mi nadu ubija,
ono zbog cega zivim,
ono cemu se divim.
Da, ona je
u meni od pamtivijeka,
moja zamamna zelena rijeka,
moja najveca iluzija,
moja najljepsa poezija,
moja nada nad nadama,
moja rana nad ranama,
moja sanja nad sanajama.
Da, ona je
moje juce, danas i sutra,
moja maglovita hladna jutra,
moja rana nevidana,
moja kula nezidana,
moja zelja prezeljena,
moja krila polomljena,
majska ruza mirisana.
Ona je moja najljepsa
ljubavna pjesma.

[PB-Aktus]

Ti slatka, sladjana, sladja, najsladja
zeno sa zutim i zelenim,
pomijesanim bojama,
u tvojim divnim ocima,
ocima punim ljubavnog prkosa.

Rodjena tri si medj' zvijezdama,
tamo na kraju svemira.
Snovima se hranila,
najdivnija medju zenama,
da bi se od nemira branila.

Dusa ti meka ko svila,
dva oka sanjiva, mila,
a usta medeno prkosna,
ponekad lako ranjiva,
ljubavi zeljna, al' ponosna.

Sa zvijezda na kraju svemira,
kroz mora bola i nemira,
ti dugo si plovila,
da bi na kraju tog puta,
meni u snove uplovila.

U dusu mi moju zavirila,
moje nemirne snove smirila,
da bi se tu ukotvila,
dusu mi sretnom ucinila,
u njoj za navijek ostala.

POSVEVENO ZENI SAZDANOJ OD SNOVA I NADE.

[PB-Aktus]

Na put se spremam,
već sutra krećem,
a kuda,
Bog će to sami znati.

Spakovah stvari
u kofer stari,
i to da ih
što manje bude.

Na putu tome,
koji me zove,
susrešću razne ljude,
a skitnice će me,
jedini od svih,
drugom zvati.

[PB-Aktus]

Noć osta iza nas,
i kiša što kvasi prozore.
Sivo nebo napaja
zemlju žednu.
Kišne kapi
što život znače
još uvijek padaju,
raste drvo želja
negdje duboko u nama,
kiša mu hrani dušu.
Još kapi na prozoru stoje,
zora je svanula davno,
a oblak sivi suncu neda
da iza njega proviri,
a gdje smo mi
u tome svemu.

Jedna usputna stanica
putniku vječnom,
da li će dom postati,
dok kiše peru ulice.
Na kraju travne prerije,
drvo je izraslo visoko,
na njemu želje uzrele,
ko će da ih ubere.
A gdje smo mi
u tome svemu.

Odlaze putnici sa stanice,
prerija jauke ispušta,
golet u jutarnjim satima,
saten se tijelu otima,
ne budi me do sumraka,
hoću da sanjam budjenje.
Kiša u oku zastala,
kada će sunce da grane,
želje uzrele padaju,
ko li će da ih pokupi.
A gdje smo mi
u tome svemu.

I tako putnik i lutalica,
žena izmedju svjetova,
trava na kraju pustinje,
slika konja u preriji,
nemoć da se
od života otrgne
ono što želje imaju.
Može li čovjek
da izgubi,
samog sebe
pronadjenog.
Adrese su
više nepoznate,
ostalo samo sjećanje.
A gdje smo mi
u tome svemu.

Ljubav mi treba,
čemu da krijem
i prijatelj drag i pravi,
sve što bih više rekao
moglo bi samo da pokvari,
zato srdo moja
ne srdi se na me,
jer ako se ja
nasrdim na te,
sva nas Bosna
pomiriti neće.
A gdje si ti
u tome svemu.

Jer ja sam skitnica,
ne drži me mjesto,
a tražim svoje mjesto
pod kišnim nebom sjećanja.
Dok vozovi prolaze
jedan nikako da stigne,
ja vidim stanicu u daljini,
ali nemam kad
da se zaustavim,
put me zove.
A gdje sam ja
u tome svemu.

Potraži me u snovima,
u mislima izgubljenim u pijesku
što vrijeme znači,
potraži me u nemiru
dok zvijezde se
na nebu radjaju.
Da li ću biti tamo,
to ti ne mogu obećati.
A gdje smo mi
u tome svemu

Ne budi me do sumraka,
hoću da sanjam budjenje
i sunce skriveno iza oblaka.
Ivana poljubac tebi,
ona druga mi je u mislima,
da li je ona ta prava,
koja je od vas stvarna,
a koja samo imaginacija.
Koja je od vas
u tome svemu.

Naći ćeš odgovor
u onom neizrečenom,
onom prećutkivanom.
Dok valcer svira,
brod se polako ljuljuska,
na pučini ukotvljen.
Kapetan pleše
sa svojom izabranicom,
a mjesec lopurda
opet škilji i prisluškuje,
ne bi li čuo sta on to
njoj na uho sapuće.
Pronadjimo se
u tome svemu.

[PB-Aktus]

Vjetar mi treba,
da moj brod nemira
do tvoje luke dovede.
Bonaca dok vlada,
ja ostacu na pucini zarobljen,
posalji dah tvoj
da mi vodic vjetru bude,
da po mirisu tvoje kose,
sto ju miluje svake veceri
juzni vjetar,
brod moj tugom osteceni,
prema tebi usmijeri.
Posalji mi zrak iz oka tvoga,
da svjetlost mi bude,
da mi tamu samoce osvijetli,
da put moj ka tebi
ne bude mracan i hladan.
Posalji mi osmijeh,
da lice mi ozari,
umorno od cekanja i nadanja,
da mi se javis.
A ja cu ti poslati srce svoje,
da glasnik ti bude,
ako me jos uvijek zelis.

ONOJ KOJA JE DALEKO, A TAKO MI BLIZU (U SRCU MI STANUJE).MOJOJ SIreni.
_________________

[nepoznatamrki]

Svaka cast...ne znaci uvek daleko od ociju daleko od srca!