2222222222222222222222
3333333333333333333333333
Kad ti zore osvanu bez boje, spominjaces ti tad ime moje,
kad ti nemir prostruji kroz vene, to bol ti mira ne daje zbog mene..!
4444444444444444444444
"Život je ono sto ti se dešava dok ti praviš planove za život."... J.Lennon
kolegice izvini nesto sam sav smuvan,nadam de se da ce ti se ovo dopastiOriginalno postavljeno od nepoznatamrki
De profundis
Ti utehu èekaš. Ne, utehe nema:
Što utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako meðu snom i javom,
Gledajuæi kako nepomièno bdije
Taj Anðeo Stradanja nad tužnom ti glavom.
Ti želiš i èekaš. I ne znaš da nije
Ni sad ispijena ta èemerna èaša,
I svirepi otrov jedne ironije;
I da æe nas veèno strasna prošlost naša
U nemirne noæi da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijaša.
Surovi æe dani doæi i uzeti
Svaki po svoj deo od srca što bunca,
Što želi, što moli; a ti æeš se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pružajuæi ruke i vapijuæ: Sunca
I tako ti dani bez sreæe i mete,
Odnoseæ svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani æe kraj nas da prolete,
I ne pokidavši ni jednu od uža
Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
Što znaèi život... Mi hitamo žurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita naše slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da leži duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja naša šum nejasni sreta,
I žudnom duhu odgovara nije;
Gde je poèetak? Gde li èudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
Istine blago tražeæ u dubini;
I ne spaziše svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...
Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukèije nam zbori
Niti u pustoš pustaj žudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po površju baci,
Sladosnog mira tu æeš samo steæi. -
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko žuboreæi.
I snivaj samo Biæe manje suza
I više svjetlih i spokojnih noci...
Svikni na odmor pod teretom uža
Istina jedna i sama æe doæi
Zovi se ljubav I nas samo pjevaj,
I našu mladost bezbrižno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima život cio
Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
Hoce li vjetri da raznesu šumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjeæe nekad nad našijem humom;
Il æe da žive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l ga naše gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu, -
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Što pjeva žudno izmeð lednih gora,
Ne pitajuæi da l je kogod gleda,
I da l je sluša; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Što joj pjesmu nikad niko èuo nije
a sad nesto za mamu da nadjem....
Velika je nesreća kad čovek ne zna šta hoće, a prava katastrofa kad ne zna šta
može.
specijalno za tebe....Originalno postavljeno od gagov
Ljubavi moja ne reci ništa više
Ostavi nek padnu obe ove reci u cutanje
Kao kamen dugo glacan izmedu dlanova mojih ruku
Kao kamen hitar i kamen težak
I dubok svojim padom kroz naš život
Dugim putovanjem i ništa ne susrecuci do samo ponor
Taj beskrajni put bez šuma da trajanje
I nespecavanje nikakve daleke vode rada užas
Nikakve površine dodirnute nikakvo odskakivanje od prepreka
Ništa do univerzum koji treba dostici i ja te uzeh za ruku
Nikakav eho sve pada i uzalud sam culio uvo
Ništa cak ni uzdah ni sinkopa zvuka
I ukoliko više pada i prolazi kroz tminu
Utoliko vrtoglavica raste i noc je sve brža
Ništa do samo zahuktali teret
Neprimetna pesma izgubljena
Izbegla lepota poneta i sudarena
Vec možda ili ne Ne još ne ljubav
Ništa do samo nepodnošljivo odlaganje bez mere
Smrvljavaju sigurnom užasno podmetnutom
Kamen ili srce stvar savršena
Jedna stvar dovršena a živa ipak
Pa preko toga udaljuje se i manje je kamen
O naopaki bunaru gde plen posle tame polece ko ptica
Kamen ipak kao svi kamenovi
Na kraju krajeva koji se zamara od svega
I završava time da bude samo grob
Cuj cuj Izgleda d apreko ograde bunarske
Nece preci krik udar ili lom
Vec nejasno i uzvitlano neodredeno zastrašeno
Svetlucanje bledih i cistih dubina
Slicno prividenjima u detinjskim pricama
Boja nas samih možda za poslednji put
I kao da je sve bilo iznenadno sve što još može biti
Došlo da nade objašnjenje jer je neko
Koga nisu videli da je ušao podigao zavesu prozora
A kamen tamo dole nastavlja do zvezdanih dubina
Sad znam zašto sam roden na ovom svetu
Pricace se moja istorija jednog dana i njenih hiljadu peripetija
U stvari sve je to samo lepršava varka
Venac od šarene hartije za jedno vece u siromašnoj kuci
Sad znam zašto sam roden
I kamen silazi dalje izmedu nebuloza
Šta li jegore šta li je dole u tome donjem nebu
Sve što sam kazao sve što sam ucinio sve što sam izgledao da sam
Lišce lišce koje umire i ne ostavlja drvetu do samo goli pokret svojih ruku
Evo ispred mene velike istine zime
Svaki covek ima sudbinu varnice Svaki covek je samo
Videni cvet a šta sam više nego svaki covek
Moja gordost je da sam voleo
Ništa drugo
A kamen se zariva bez kraja u prašinu u prašinu planete
U suštini sam samo malo vina prosutog a vino
Svedoci o pijanstvu u rano bledo jutro
Ništa drugo
Roden sam bio za te reci koje rekoh
Ljubavi moja
Louis Aragon
Velika je nesreća kad čovek ne zna šta hoće, a prava katastrofa kad ne zna šta
može.
5555555555555555555555
jedan stih od gage po njenom ukusu...
Velika je nesreća kad čovek ne zna šta hoće, a prava katastrofa kad ne zna šta
može.
JA NEMAM MIRA
Ja nemam mira, a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plasim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam nista, a svijet citav grlim.
Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu drijesi, nit okove steze,
Nit da me smakne, nit da odveze,
Nece me ziva, ne smatra me svojim.
Bez vida vidim, nijem glasa ne gubim:
Umrijeti zudim, a pomoci trazim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.
Nit mi se mrije nit mi se zivi,
Smijem se placuci, zaloscu se snazim,
Ovakvom stanju vi ste, gospo, krivi.
Francesco Petrarca
za moje milo, da mamino milo
2222222222222222222222
Kad ti zore osvanu bez boje, spominjaces ti tad ime moje,
kad ti nemir prostruji kroz vene, to bol ti mira ne daje zbog mene..!
333333333333333333
Velika je nesreća kad čovek ne zna šta hoće, a prava katastrofa kad ne zna šta
može.
4444444444444444444444444
"Život je ono sto ti se dešava dok ti praviš planove za život."... J.Lennon
Markeri