Ko si ti neznana, nevidljiva
sjeno siva, sto lice svoje krijes
sto se tvoj trag niz zid tuge,
kamenom bola iz srca moga zidan,
kao slap hladni spusta i sliva.
Izadji iz tame mog ocajanja,
odvoje se od mraka nemoci moje
i na svjetlost dana izadji,
pokazi mi lice svoje.
Da vidim i da znam
andjeo li si koji krila svoja je slomio
dok se od mene krio,
il' djavo sam sto u mene je usao,
i na raspece nespokoja
me prikovao i tako me ostavio,
da moju krv i suzu kusa.
Ko si ti sjenko sto me pratis,
sto mojom mukom se
tako nehajno i lagano igras,
i peckas me i ubadas u srce bas.
O da li znas,
da li znas kako je to bolno
vidjeti ono sto drugi ne vide,
biti ponosan na ono
cega se drugi stide.
Da li znas kako je tesko
suzu musku pustiti,
u tami, u sutonu htjenja,
i priznati to.
Jer muska je suza olovna, teska.
I znaj, ja se ne stidim
jer ta suza nije greska,
ona je ceznje trag,
ceznje za nekim ko mi je
vise od zivota sopstvenog drag.
Markeri