Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Rezultati 11 do 13 od 13

Tema: Priče iz života (prema istinitim motivima)

  1. #11
    Senior Member PB-Aktus avatar
    Datum registracije
    09.07.2007
    Lokacija
    FLORIDA USA
    Poruke
    132

    Podrazumevano Put u neizvijesnost IV

    Kad čovjek o svemu tome razmišlja sa vremenske distance od 15 godina,
    sve mu to izgleda manje bitno i manje stresno nego što je to tada u stvari bilo.
    Ja i moji poznanici, rođeni na prostorima Posavine, Lijevča i Bosanske krajine
    koji su kao i ja bili u direkciji "Hidrogradnje" puni nade smo krenuli u mrak, u neizvijesnost, jer nam je i to izgledalo izvjesnije nego sjedenje i čekanje na stanici hoće li se nešto promijeniti. Uravnoteženo kloparanje točkova i povremeno pištanje lokomotive, počelo je smirujuće da djeluje na nas sve.
    Polako smo počeli da zaboravljamo događaje sa stanice i da upućujemo jedni drugima riječi nade da ćemo ipak stići do Banjaluke, više nije bilo bitno kada, postalo je bitno samo stići.
    Nakon prolaska krivine kod Rajlovca, voz je okrenuo prema Semizovcu i Ilijašu, da bi konačno usporio u neposrednoj blizini signala kod Ilijaša i stao.
    Nervoza se ponovo počela vraćati. Pratio sam poglede saputnika, instiktivno tražeći u njima znak da su u mraku vidjeli signal da se ponovo pokrenemo. Ali njihovi pogledi su bili sve uplašeniji i unezvjereniji što je vrijeme više proticalo.
    Negdje ispred nas, ne tako daleko ali ni blizu čula se pucnjava, pucnjava koja je obeshrabrivala. Koliko dugo smo stajali? Po pogledima uperenim u mrak cijelu jednu vječnost.
    Ponovo se oglasila lokomotiva, dugim prodornim piskom i trzaj vagona je bio znak da smo ponovo krenuli. Ponovo u mrak i prema pucnjavi.
    Niko nije izgovorio pitanje koje je vjerovatno svima bilo u mislima. Da li ćemo proći ili ponovo stati i šta će biti ako stanemo?
    Odgovor je stigao nekih dvadesetak minuta kasnije, na našu žalost, porazan. Voz se ponovo zaustavio na stanici u Podlugovima, ali ne da čeka voz za Brezu, kao u Čolićevoj pjesmi već da bi oko njegu jurcali vojnici u uniformama, bradati i sa zavojima oko glave. Borna kola i tenkovi su bili raspoređeni na cesti oko voza i odlazili negdje dalje u mrak, u pravcu pucnjave na prostoru izmedju Breze, Podlugova i Visokog. Vojska oko voza je bila neka čudna mješavina regularne JNA i srpskih paravojnih formacija.
    Prvo sam prikriveno gledao iz unutrašnjosti kupea kroz prozor šta se događa na osvijetljenom platou željezničke stanice u Podlugovima i na cesti, a kasnije se ohrabrio i otvorio i prozor unatoć ženinom protivljenju i posmatrao kroz prozor zbivanje oko voza. Jedan bijesni vojnik ili polu vojnik kako sam ga ja ocijenio jurio je oko voza sa zavojem na glavi i sumanuto psovao majku nekome iz voza i prijetio da će ga ubiti kao psa. Kondukter koji je stajao na pragu zadnjeg vagona voza, kada je vojnik prišao njemu poče se sa njim objašnjavati. Bio sam predaleko da bih razumio o čemu raspravljaju i žestoko gestikuliraju. U jednom momentu vjetar je donijeo par riječi do mene u kojima kondukter pominje da će reći vojnikovom ocu koliko mu je sin đubre i da mu neda proći da bude uz svoju porodicu, a on kondukter nema namjeru da se vrati u Sarajevo među "one tamo".
    Žena me je konačno ubijedila da zatvorim prozor i malo sjednem, ali mene mjesto nije dugo držalo. Ponovo sam ustao i krenuo prema zadnjem vagonu, unatoč odgovaranju i žene i ostalih radnih kolega. Kada sam htjeo da izađem
    iz vagona, pojavi se isti onaj vojnik sa zavojem i uperi pušku u mene
    "Kuda balijo, hoćeš metak? Marš stoko unutra."
    Uhhh, noge su mi se odsjekle. Ja i moja radoznalost! Brže bolje sam zatvorio
    vrata kupea i vratio se nazad u kupe gdje su ostali sjedili. Nikada ženi ni djeci nisam pričao o ovom detalju. Vjerujem da sam bio blijed kao kreč, jer me je žena pitala da li mi je slabo, a drugi me čudno gledali. Sjeo sam i više nisam imao pojam o vremenu, dok u jednom momentu ne osjetismo isti trzaj vagona i začusmo pisak lokomotive. Ponovo pokret u mrak, u neizvijesnost i ponovo pitanje gdje, kada i ko će nas slijedeći zaustaviti i sa kojom namjerom.

    Kradem Bogu dane,
    dok cekam da mi svane

  2. #12
    Senior Member nepoznatamrki avatar
    Datum registracije
    20.01.2007
    Poruke
    8.931

    Podrazumevano

    Prica o ljubavi...

    Nekada davno postojalo je ostrvo na kome su živeli: Sreća, Tuga, Taština,
    Bogatstvo, Znanje i Ljubav.
    Jednoga dana je objavljeno da će ostrvo potonuti,
    tako da su svi, koji su imali, pripremili svoje čamce i otišli.
    Ljubav je jedina ostala.
    Želela je da bude tu do poslednjeg trenutka.
    Kada je ostrvo skoro potpuno potonulo, Ljubav je odlučila da potraži pomoć.

    Bogatstvo je upravo prolazilo pokraj ostrva u velikom čamcu.
    Ljubav je rekla: “Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom?”
    Bogatstvo je odgovorilo: “Ne, ne mogu. Imam mnogo zlata i srebra u čamcu
    i nema mesta za tebe.”

    Tada je Ljubav odlučila da potraži pomoć od Taštine koje je tu prolazila u prelepom čamcu.
    “Taštino, pomozi mi!”
    “Ne mogu ti pomoći Ljubavi. Pa ti si sva mokra i možeš uništiti moj čamac.”

    Posle Taštine naišla je Tuga, pa je Ljubav i od nje zatražila pomoć.
    “Tugo, molim te, pusti me da idem sa tobom!”
    “O, ja sam tako tužna i treba mi samoća. Ne, ne mogu te povesti sa sobom.”

    A onda je Sreća prošla pored Ljubavi, ali je bila toliko srećna da nije ni primetila
    da je ostrvo skoro sasvim potonulo i da Ljubav traži pomoć. A Ljubav ju je zvala i zvala!

    Odjednom, začuo se glas: “Ljubavi, dođi, ja ću te povesti!”
    Ljubav je bila toliko zahvalna i srećna da se nije setila da upita stranca kako mu je ime.
    A stranac je, čim je Ljubav iskrcao na obalu, otišao svojim putem.

    Tada je Ljubav upitala Znanje ko je bio ovaj stranac.
    Znanje je odgovorilo: “Bilo je to Vreme!”
    “Vreme?!”, začudila se Ljubav, “ali zašto mi je baš Vreme pomoglo?”
    Znanje se nasmejalo i sa dubokom mudrošću odgovorilo:
    “Zato, jer je jedino Vreme sposobno da shvati koliko je Ljubav velika!”

  3. #13
    Senior Member Djedja avatar
    Datum registracije
    09.02.2006
    Lokacija
    Bec
    Poruke
    12.215

    Podrazumevano

    Evo jedne poucne pricice od mene...bas ide uz sve ove pripreme predstojecih praznika i kazuje nam da su reci ili lepe geste daleko vrednije i od najveceg poklona.

    Početak priče ide daleko u prošlost, kada je neki muškarac kaznio svoju petogodišnju ćerkicu, jer je izgubila neku vrlo dragocenu stvar, a para je u onom vremenu bilo vrlo malo.
    Bio je Božić. Sledećeg jutra je devojčica donela malu kutiju na poklon i rekla: “Tata, to je za tebe!”
    Tati je bilo vrlo neugodno, a kada je otvorio kutiju i video, da unutra nema ničega, jako se naljutio. Ćerkicu je prekorio: “Ako nešto pokloniš, očekuje se da se u kutiji nešto nađe!!”
    Devojčica ga je žalosno pogledala i s suznim očima rekla: “Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe”
    Tata je bio ganut. Kleknuo je pred ćerkicu, jako je zagrlio i zamolio je za oproštaj. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvek, kada se osećao izgubljeno i očajno, uzeo je, otvorio, i iz nje uzeo jedan poljubac i setio se ljubavi koju je ćerka spremila unutra.

    Svako od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju voljeni, prijatelji, deca, Bog… Ne postoje važnije stvari, koje bi mogli dobiti. Prijatelji su anđeli, koji nas dignu s dna, kada imamo poteškoće i podsete nas na to, kako se leti.
    "Život je ono sto ti se dešava dok ti praviš planove za život."... J.Lennon

Ovlašćenja postavljanja

  • Vi ne možete postavljati nove teme
  • Vi ne možete postavljati odgovore
  • Vi ne možete postavljati priloge
  • Vi ne možete menjati vaše poruke
  •