Ideja je , da ovdje napišete nešto što je vezano da autentične, stvarne
dogođaje iz života, vašeg ili nečijeg drugog. Ja ću početi priču o putu
od Hadžića kod Sarajeva, do Jacksonville Florida, pa dokle stignem,
onako kako se otprilike sve odvijalo, uz malo kozmetičko dorađivanje.
Nadam se da će biti interesa za ovu temu.Svi komentari su dobrodošli,
jer planiram da napravim jednu obimniju priču.
PUT U NEIZVIJESNOST
Dobro se sjecam dana kada sam krenuo sa porodicom iz Hadžica kod Sarajeva, te daleke 1992 godine, nakon skoro tri mjeseca u blokadi, u opštom
haosu i ludilu koje je tada vladalo. Pošto je svega u kuci vec nestalo, sa ono nešto malo dinara u džepu krenuo sam u caršiju, ne bih li slucajno
pronašao nešto od hrane da kupim djeci, oni su mi bili važni, žena i ja smo se nekako dovijali, još uvijek smo imali malu zalihu kafe ,koju smo poceli
koristiti kao obroke.
U caršiji sam naletio na kolegu sa posla, pravnika, koji me je obavijestio da za pola sata polazi autobus do direkcije u Sarajevu da radnici odu uzeti
bar dio plate i pokušaju nešto kupiti, ako to bude uopšte moguce.
Kao sumanut sam trcao prema stanu i kad sam uletio, svi su me zabezeknuto gledali, ne znajuci šta se dogadja. Nisam imao vremena da pricam,
samo sam rekao ženi da spremi djecu, a ja sam potrpao par stvarcica u putnu torbu koja mi je prva bila pri ruci.Tek kasnije ce se ispostaviti da
sam spakovao brdo nepotrebnih a samo dvije tri neophodne stvari i to uglavnom djecije.
Cini mi se da sam vukao i torbu i djecu i ženu sve skupa do autobusa i doslovce smo stigli u zadnjoj sekundi.
Krenuli smo, u autobusu žagor.
Ja se sa djecom provucem do stedine i nadem mjesto da oni i žena sjednu, a ja putnicima, uglavnom muškarcima. Ne sjecam se da je
bilo žena, a mislim da nije bilo druge djece, osim mojih dvoje.
Prva barikada i kontrola, ja sam to zvao "Unutrasnji prsten" koji su držale muslimanske paravojne snage. Posle kraceg ubjedivanja i žucnije
rasprave vozaca i onih iza busije, propustili su nas.
Sledeca kontrola je uslijedila ubrzo, za par minuta, na ulazu u Ilidžu. Ovaj put "Spoljni prstren" srpska paravojska i opet ista procedura, malo više
žucna, dok onaj pravnik inace Srbin nije izašao i objasnio onima na busiji da tu ima i Srba i Muslimana i Hrvata, da su to sve radnici iste firme.
Dopustiše da prodjemo do tramvajske stanice na Ilidži, ali autobus tu mora ostati, nemože dalje. Na srecu tramvaj je joc uvijek saobracao.
Kad smo stigli na željeznicku stanicu u Sarajevu, žena i djeca su ostali u još uvvijek sigurnoj unutrašnjosti zgrade stanice, a ja sam krenuo
u avanturu dugu oko 2 do 3 kilometra.
Trebao sam od željeznicke stanice stici do direkcije "Hidrogradnje" u Dobrovoljackoj ulici, sa druge strane Miljacke i oko 400 metara daleko od
dvorane Skenderija.
Koristio sam sjenovite dijelove ulica, da se što manje izložim eventualnoim snajperskim hitcima. Dok sam tako išao trazeži zaklone i odmjeravajuci
cistine koje treba pretrcati, u vazduhu sam cuo nesto kao zujanje osa, ne stalno, vec samo s vremena na vrijeme. To su vjerovatno bili
metci koji su visoko u vazduhu prelijetali sa jedne na drugu stranu sarajevske kotline.
Malter na zgradama i cigle su bili ošteceni od pušcanih tanadi i tromblona. Tad joc nije bilo mnogo tih oštecenja, to je bio tek pocetak rata u Bosni i Hercegovini.
April 28 1992, rodjendan moje cerke Maje!
Radi nje, radi njenog desetog rodendana, radi sina Slavena i njegovih 5 godina i radi neprospavanih noci u Hadžicima, dok sam kaučom i drugim komadima namjestaja
koje sam stavljao do prozora pokušavao zaštitit djecu a djecu koja su spavala na podu, a ja budan ležao na istom tom kauču do prozora i slušao štektanje mitraljeza i
pucnjavu PAP-ovki i po neku rucnu bombu. Zbog svega toga sam ušao u tu avanturu, jer sam ostao bez novaca. Novac je trebao za poklon cerki,
za hranu djeci i nama i za vozne karte, da ih odvedem u božiju mater, ako treba, samo da ih izvedem iz te ludnice.
Nekako sam došao do zgrade predsjedništva BiH i iskrao se do blizine mosta na Miljacki koji je vodio prema Skenderiji.
Brisani prostor.! Čudno, u tom momentu mi je osmijeh zaigrao na usnama, sjetio sam se "Audicije". Pozorište na obali je bilo u neposrednoj blizini,
sjetio se igrokaza jednog od studenata pod nazivom "Brisani prostor". Bože zar mi je sad do toga, ali to mi je i pomoglo da se malo opustim i priberem
prije trka. Koliko je to trajalo ne znam, samo znam da sam cuo udar o metalnu konstrukciju mosta. Sta je to bilo, to ne znam jer nisam imao vremena
da provjeravam a ni iskustva da sa sigurnošcu utvrdim. Ako je bio metak, hvala Bogu što je pogodio metalnu konstrukciju mosta a ne mene. Kad
sam pretrcao na drugu stranu, brzo sam zamakao za zgradu: Mislim da je to gradski komitet SK ili tako nešto, više se ne sjecam i tu u pasažu izmedu
zgrada malo uzeo daha.
Konacno sam stigao u zgradu "Hidrogradnje", jedno vrijem se zadržao u službi
zaštite na radu, u kojoj sam inace radio i krenuo u kancelariju šefa za
finansije, da mi da odobrenje da uzmem dio zadnje plate.
Markeri