Večeras mi se piše.Ma ponekad me ulovi neka potreba da izbacim nešto iz sebe.Nisam uvijek sigurna što me grči iznutra.Šta god to bilo pomaže mi pisanje.Čak i ne o tome što osječam.
Valjda je dovoljno da usmjerim misli na tipkovnicu i rijeći krenu,znaju bit i bez puno smisla i nakon nekog vremena osjetim mir.
Nekad sam se "lječila" pisanjem.Prazan papir je upijao sasvim konkretne rečenice i misli kao najbolji prijatelj,ne osuđujuci,ne komentirajuci, ne važuči šta je moglo bit bolje, samo trpeći ono šta imam reći.
Ma cjelo vrijeme su mi u podsvjesti neke rijeći.Sasvim obične i ne velike rijeći.
Markeri