Moje misli...

[zvuk tisine]

Nisam ti trazila da volis me najvise na svetu, jer prestala sam da verujem da to neko moze onog trenutka kad mesec mi se srucio na glavu a zvezde skliznule niz prste. Dugo sam koracala oko tvog srca pokusavajuci da oslusnem njegove saptaje, a ono je samo cutalo kao da krije kakvu tajnu ne nameravajuci da mi je otkrije. Ptice su mi bile saveznici, pevale su ti pesmu dok si hteo da ukrades poljupce s mojih usana, zbunjivale su te i ti si odustajao svestan da jos je rano za to. Plasila sam se da ti kazem da zelim da me povedes sa sobom kad krenes daleko, tamo gde zemlja tone pod stopalima, a kora drveca mirise na kisu. Lisena ljubavi kao promrzlo stene motala sam se oko tvojih nogu zeleci da se sazalis i uzmes me u narucje, ugrejes me od hladnoce prolaznika, onih koje ja nazivam bivsim licima. Nadao si se da sam slaba da ne osetim kako mi do duse pokusavaju dopreti tvoji prsti, zeljne da je uzmu za sebe, da njome utole utrobi davnasnju glad. Bezala sam i vracala ti se kao lisce noseno vetrom, gledala sam dugu dok odnosi boje sa sobom i oblake kako se ususkavaju u krilo neba. Um je naredjivao da odem, a srce je molilo da ostanem, borba je trajala neprestano, misli i osecanja su mi letele na sve strane pod udarima maceva svesti i buzdovana strasti. Gledao si me i smesio se govoreci da je dan kratak, da ce mrak pasti, da je moja igra neodlucna a ja upletena u niti maste. Oci si mi zaslepio recima, a ja sam ti pokazivala da je kamen pod tobom obrastao mahovinom, da su izvori sa kojih si pio presusili, da su cvetovi koje si krenuo ubrati s proplanka nade uveli istog trena pod tvojom rukom. Shvatila sam da je bolje da ne cujem tajnu tvog srca, da ptice nastave glasno da pevaju, da je bolje da ostanem, a ti da odes sam, jer propala bih u zemlju i kora drveca bi me opila, a ti me ne spasao, jer ti je utroba cvilela a koza plamtela. Nisam ti trazila da me mrzis najvise na svetu, jer pocela sam da verujem da je san doneo tebe, a java je zelela drugog.

[zvuk tisine]

Ja trazim svoj osmijeh
u bojama jeseni
sustanju lisca
nemirnim vjetrovima

Ja trazim svoje ruke
u dugim kisama
polutamnim sobama
beskrajnim maglama

Ja trazim svoje noge
u tudjim stopama
obrisanim suzama
stazama vjecnosti

Ja trazim svoje lice
u ocima neznanaca
osmjehu lutalice
prolaznika zivota.

[zvuk tisine]

Postacu kamen!osecam stezem se,
nema vise lakog vetra da kozu moju miluje
samo ostre rezove osetim seku me,
ni glavu vise ne okrecem,nemoze.

Samo pravo pogled usmeren..
ni nebo ni zemlja ga ne dotice.

[zvuk tisine]

Ako sutra dan
ne otkrije moje lice
i ruke postanu hladne
kao nikad prije
ne trazi me

Znaj da sam otisla
u svoje snove
o bajkama,princevima,
i vjecnoj ljubavi

Nestala kao tren
kao uzdah u noci...
I ostavila samo
mirise mojih dodira
i par iguzvanih papira

Ako me sutra nadjes
usnulu i slobodnu
Znaj da su me odnjeli daleki
vjetrovi sjevera
koje sam dozivala svake noci

Nema razloga za tugu
niti sjecanje
jer postala sam leptir
na livadama svemira
prosaran i razigran

Ako me pozelis ikad
onako jako poput daha
Bicu tu....
njezno cu ti brisati suze
i milovati lice

Zato suti...
i zadrzi me zauvjek
u svojim rukama
svojim koracima...
svojim snovima....

[zvuk tisine]

Ti si nesto....
neko cudno stvorenje
izniklo iz mene same
imamo iste pokrete
i ruke i oci...
Sanjalacke.
Tuzne.
I radoznale.
Ti si neki dio
moje duse..
koji se izgubio ko zna kad
i u kom vremenu...

[zvuk tisine]

Uredu je,
poznavali smo se
kao i puno puta prije.
Pruzio bi mi ruku,
i ja bih se nasmjesila.
Svaki put je bio
novo poznanstvo.
Ponovo sam gledala tvoje oci
i divila se toplini koja
prosto izvire iz njih.
Drzala bih tvoju ruku
cvrsto,nesigurno.
Plaseci se, otici ces ponovo.
I ko zna kada cu te drugi put sresti
i upoznati tvoje rjeci,
i usne i dodir.

[zvuk tisine]

Kada odlucis da odes zauvijek, ne okreci se iza sebe. Vidjeces stvari koje ce ti otezati odlazak.

Vidjeces svoju majku koja kaze da joj je drago zbog tebe, ides u neki bolji zivot, putem koji si sama izabrala... A ti znas da ona u sebi place i da joj je nenormalno tesko sto odlazis. Znas i sta joj najteze pada, sta ce joj najvise nedostajati; neki samo vasi mali rituali koji su vec postali tradicija. Majkama je najteze kad njihova djeca odlaze. Iz ogromne ljubavi prema njoj-DODJE TI DA OSTANES!

Vidjeces oca, nece reci ni da mu je tesko ni da mu je drago zbog tebe. Kao i uvijek, bice ravnodusan. Ili mu ipak nije svejedno, glumi ravnodusnost. Tek tada shvatis da ga uopste ne poznajes. Citav zivot ste zajedno ali ga nisi dovoljno upoznala, uvijek ste bili distancirani... Sad kad odlazis, mrzis sto ne znas sta on osjeca. I DODJE TI DA OSTANES! Iz inata!

Vidjeces prijatelje koji ostaju za tobom. Doci ce da se oproste iako svi mrze rastanke. Kazu da cete ostati u kontaktu, javice ti se... Na trenutak povjerujes ali kasnije shvatis, oni imaju svoje zivote. Zbog onih rijetkih, pravih prijatelja, DODJE TI DA OSTANES! Da oni ne ostanu bez tebe i da ti ne ostanes bez njih...

Pomislices: "Ako ostanem, mozda ce zivot biti bolji, mozda ne treba da odem, mozda cu se kajati... Ko moze da garantuje..."

Ali, ipak ces otici. Pored sebe imas osobu koja te voli i koju volis najvise na svijetu, do neba i nazad, vise i od same sebe. Znas da je to-to! Sigurna si da se neces kajati i zaliti za necim sto ostavljas. Radije ostavljas sve njih nego njega jednoga. Ne mozes da zamislis da se jedno jutro probudis sa saznanjem da nije tvoj. Ne mozes da zamislis ni jedan dan zivota bez njega. Sve bi se srusilo, dalje ne bi islo...
Znas i da nije savrsen. Ima boljih, ljepsih, pametnijih... Ali tebi je on savrsen, najsavrseniji. I zato ga volis, sa svim njegovim manama i vrlinama, bez potrebe i zelje da nesto mijenjas.

Osoba pored tebe te gleda svojim naivnim, nemirnim, skoro djecijim okicama, najljepsim pogledom na svijetu. Kaze: "Zar si se predomislila?" Kazes: "Ne, idemo, pocecemo od nule."

Ne okreces se, odlazis i srecna si...

[zvuk tisine]

Ja uvjek hvatam
dasak vjetra
tvojih snova.
trazim dodir,
usne,
slicne tvojima.
Proslost,
davno je zaboravljena,
ostavljena u prolazu,
jave i sna.
Tu si me nekad cekao
u nasem svjetu
na ivici ludila
Sjecas li se...
Ostavljena sa tragovima
ispisanim na svakom covjeku
neznancu koji me pogleda,
i trazi,
Mozda me neko trazi,
slican tebi,
U vejavici ludih oluja
da ponovi neponovljivo,
i ukrade mi uzdah,
sa davno sklopljenih usana,
Prislonjenih
tu uz tvoje.
Negdje u poslosti
Daljina hara
ostavlja me iza sebe,
taj duboki nanos vjetra
koji ti mrsi kosu.
Ostavlja me tisina
kasnih nocnih sati,
na tvome ramenu.
Proslost..
stvara od nemoguceg,
trag moguceg,
neostvarenog sna.

[zvuk tisine]

Ono sto vidis,
to je samo uloga
u jednom
lose odigranom filmu
Vec je izblijedila
Traka u crno-bjeloj boji..
Vidis li pokrete,
cujes li glas..?
Ja nisam ona,
ja nisam ta..


Rodjena pod pustim nebom,
skitam se kao ciganka
I cekam...
..na istom uglu..
kao i prije 5 godina
Ni pedalj se nisam
pomjerila

Nema traga,nema traga
do tebe
put je izbrisan
jednim pokretom necije ruke
Slusam,slusam
osjecam..
osjecam i dalje...

Cega se ti bojis?
Zbog cega stalno bjezis?
Da li je grijeh,pruziti ruku..
dotaknuti tvoje oci,
i sklopiti usne na njima..?


Kada padnu nase maske
razbice se od tlo,
ostacemo goli,
svi ce nas gledati,
nijemo posmatrati,
cuditi se,
otkud nam hrabrost?
da prekinemo igru.

[zvuk tisine]

Mislis...
da nestajem...
i bjezim..
u snove...
pod moje nebeske jorgane...
Preozbiljno shvatam
zivot...
ljubavne drame...
Znaj,ja nisam ti...
ne skrivam emocije..
Odlutaces...
daleko od mojih prstiju...
i pasti...
mnogo dalje od mojih
oblaka...
Necu ti pruziti ruku..
spasa nema...
Kad jednom zaboravis..
zauvijek zaboravljas...