Moje misli...

[boraf]

Bas steta da ne nailazis na razumevanje svoga dragog .

[milkica_1]

ma nije to nista novo ciko navikla sam da me ne razumiju,a tako sam jednostavna i uopce ne trazim puno osim da volim,mazim i pazim,zao mi je samo sto trazi nesto sto vec ima a nije niti svjestan

[boraf]

Mnogi od nas zato svom snagom lupismo glavom u zid .

[milkica_1]

imas pravo ciko ali ipak glava ostade citava i uspravna,koliko god padala jos vise se ustajem,volim i patim,ali ne ostajem dugo na dnu nego sa jos vecom snagom ustajem i idem dalje kroz zivot koji me surovo siba i neda mi ono sto svaki normalan covjek zeli,ljubav,obostranu,razumnu,jednostavnu,nezahtje vnu

[zvuk tisine]

Pogledaj mi u oči… Vidiš li sjaj? Ne plaši se, ne može te boleti moja sreća. Priđi bliže... Osjećaš li otkucaje mog srca? Kuca samo za tebe, za nas... Dodirni mi usne usnama... Osjećas li žar? Gore od želje za tobom. Ispucale i krvave od samoće, čekanja, nadanja... Ne plaši se... Ni samoća nije toliko strašna ako nekog čekaš, ako znaš da će ti doći...
Srešćemo se opet na našem polju, pokriveni miesečevim velom i smijat ćemo se sa suzama u očima. I tada ćeš me grliti... osjetiti strah i želju, tugu i sreću, led i vatru. Opet ćeš osjetiti da sam tvoja, samo tvoja, da tuđa nikada nisam ni bila. I trčaćemo kroz zelena polja našega kraja, valjati se po vlažnoj travi, daviti u moru strasti... Opet ćemo posmatrati zvijezde i našu planinu i osjećati u grudima isti onaj nemir. Grlićes me čvrsto, ljubiti kao da je prvi put. I pričaćemo o nama kao o nekim strancima kojima ni imena ne znamo. Pjesak zaborava će prekriti svu tugu i neprospavane noći, ludilo i suze. Sa istim žarom govorićemo o našem proljeću, mladalačkim snovima. Prećutaćemo one teške riječi i sa osmijehom reći: „ Gotovo je!“ Nećemo se okretati za bolnom prošlošću, postojaće samo taj trenutak, NAŠ! I nećemo tražiti krivce, biće sve jedno. Znam, izdržaćemo. Naša je ljubav jača od svega. Nećemo je pustiti da odleti u beskrajno plavetnilo. To je naša ptica, samo naša! Našla je svoje gnijezdo, i znam, osjećam, biće tu kada se oluja stiša...
Možda neću biti ista. Sa kojom borom više, rukama ispucalim od samoće, nogama premorenim od lutanja. Ali u duši ostaću ono isto dijete koje si voljeo, onaj isti sanjar i romantičar, tvoja maza, lujka. Neću dozvoliti da me slome, ubiju. Boriću se za nas, za sve ono što je sveto u nama. I znam, ni jedan udarac više ne može boljeti, može me samo ojačati. Padala sam i prije, otresala prašinu sa sebe i opet ustajala, trčala dalje... Uvek sam imala svoj cilj, svoje snove... Vratiću se... i nastavićemo tamo gde smo se spotakli. I sve će biti isto, kao da se ništa i nije desilo.. Čekaćeš me? Sa tim istim osmijehom u očima? Sa ovim istim riječima na usnama? Čekaj me... Opet će proljeće biti samo naše... To nam niko ne može oduzeti...

[zvuk tisine]

eh bebo moja
cekaj svoju mazu..doce ona
strpljen-spasen

[zvuk tisine]

Ne smijemo kritizirati druge dok se ne nadjemo u njihovoj situaciji..istina...istina koje se niko ne pridrzava...a zasto?...lakse je drugima govoriti sta da rade...sve je to jadno...za mene svijet nema vise „boja“...
mene su ljudi uspjeli slomiti...samo jos jedno slomljeno srce....ali zasto su to napravili...ne znam...neko na ovom svijetu mora patiti..a to sam ja...ako se pogledam u ogledalo i prepoznam osobu koja stoji s druge strane mogu pricati o drugima...ali ja ne prepoznajem tu osobu...ta je osoba izgubljena...skroz...uspjeli su je ljudi zgaziti...uspjeli su da joj ponos nestane...uspjeli su...cestitam...cilj im je ostvaren...prije nekoliko sam poznavala tu osobu...najbolje...i voljela sam je..onakvu kakva je...sad bi joj se nasmijala...jer je glupa...nema vise svoje „ja“...ali ostala je dobra...a dobri ljudi uvijek nastradaju...uvijek su oni krivi...zalosno...ja ne prepoznajem osobu u ogledalu...a cini se cijela vjecnost kad sam je poznavala...voljela bi joj sad pruziti ruku i reci..drago mi je,ja sam xxxra...ali me ja strah...da je opet necu upoznati...kad pogledam vidim samo izgubljenu osobu...izgubljenu u vlastitom svijetu...iako to niko osim nje same ne shvata...dobro to skriva...prava je glumica...znam da joj je tesko...al nece da se nikom obrati za pomoc...al zasto?..boji se da je ljudi ne bi razumjeli...da joj se ne bi poceli smijati u lice..a toga joj je dosta...jednom joj je moralo biti svega dosta...shvatam...sad se ta osoba zatvara u sebe...i svakim danom sve vise i vise nestaje...nikad nece shvatiti zasto niko ne voli ljude koji nemaju svoje ja...zeljela bi pitati tu osobu zasto se skriva?...zasto ne skine tu uvijek nasmjesenu masku?...ali ne znam..ne zna ni ona sama..vjerovatno se boji da ce je onda ljudi shvacat kao osobu s problemima...a ona to nece....zasto su ljudi zli?...zasto je svijet okrutno mjesto za zivjeti?....draga moja udaljila si se od svih nas...mogu pokusat....ne znam strah me je...zasad je samo osoba koju vidim u ogledalu...

[zvuk tisine]

Imala sam tijelo, cijelo od zvuka, cijelo od muka i tuge i čežnje i svjetlosti nježne. Čekala sam. Nisam znala što bih s njim.
Nagost je lijepa.

Omamljena dubokom i značajnom tišinom, tmurnim tjeskobnim predmetima oko sebe, gledam i to što vidim nije bio zbiljski prizor u kojem čovjek sudjeluje, kako vidom tako i ostalim ćulima, naporom tijela, nego samo slika, razgovjetna ali ipak strana.

Osluškujem zvuke srca u sebi, uživam, samo da ne postanem slatka od tjeskobe, pitoma i mirna od nelagode, neka drugačija od poniznosti.

[zvuk tisine]

Inje svjetluca u blijedoj svjetlosti, srce se ledi od udaraca po zraku i jećanja noćnih vjetrova. Sjaj mjeseca, dodir vjetra, riječi misli, probadale su moje tijelo poput igle. U tišini su tiho bubnjali otisci osamljenosti, čežnje i naviranje suza.

Uvijek isti dan, opet ja u njemu, sat zvoni budim se. Noć se polako diže kao zavjesa, čak se i šuštanje čuje.
Dan se izvlači iz ljušture, širi se. Soba biva obasjana jasnom svjetlošću, predmeti su imali čvrstinu okovani mrakom.

Okrenula sam se na leđa i utonula u papirnatu šaru na zidu.Opet su se moj misli prelile mekom plimom nostalgičnih sjećanja.

[zvuk tisine]

A ja sam dotle gutala tugu u velikim zalogajima,stiješnjena u kalupu krivnje,zarobljena u tvornici užasa,klečim u prostorima vječnog leda i hladnoće,obasjana suncem sjaja.Samoća joj je postala neopisivo dovoljna.Činilo joj se da kopneći polako poput leda u čaši,postaje dio beskrajnog volumena u kojem su patnja i radost tek nepredvidljivi hir vječnosti i puštala je da joj udovi omekšavaju u nijemom nepostojanju.Praznina je ispunila budućnost i sadašnjost,disala je i imala melodiju koja se nije uspjela povezati sa vanjskim zvucima,već se stvarala unutra ničega i tamo ostajala.Tijelo je postala samo krhka zadanost stanica atoma,kilava nužnost životarenja.

Erupcija patnje ugašena je nevjerojatnom obamrlošću.Upala je u pličinu,u pustoš ,bez glupavih suza,koje bi se cijedile niz vrat,umjesto krika čula se tišina i miris ruže.Smučilo joj se od vještina u kojima se pronalazi utjeha.Samoća je gmizala po utrobi,a riječi nisu mogle opisati tišinu bola.Vrela siktava bol putovala je tjesnacima moga tijela,da sam progutala tabletu s cijankalijem,ne bih umrla kao sada,postojala je apsolutno i neumoljivo.Osjećala se kako se nasukava na hrid utučenosti,cmizdila sam,glasnice sam izgubila,a ispod rijeka oceana i mora plača,duša bi tek katkad zasvijetlila bisernim sjajem....