Jesili budna harfo moje duše , dok ponizno kao ništavni sluga sjenkama noći što promiču obznanjujem ovaj bol , i ovom dušom tišom od duše leptira , eh kada bi samo znao kome , noćas pričam o nama .

Ja nemam oči , tebe sam gledao srcem jer ono bolje vidi .Prevarit ništa me nije moglo , jer ova ljubav vid je moj očinji , dal makar malo naslutiš kada i tvoje misli se prospu , na bijelom đerđefu dana .

Slušaj me vilo moja . Zar moram biti pjesnik , što pero u zihir crni umoči da govor srca tankijem harfom ispiše , pa tek onda ljubav da obznani voljenoj , u kome se poslije nađu i oni , što istim putem srcu čereza traže . Bilo bi to , kao prevara , nešto što nisam htijo reći tebi , već svima , zato i ne pišem nego pričam i sve rečeno šaljem ti u mislima .
Star sam ti ja vilo ,ali ne od godina , već od ovog zaluda što me prahom tuge zauvjek posu , kada me susrete istina , da moja nikada nećeš biti . Ali moje misli moji najcrnji vranci tugom osedlani , i ove noći , vaj svijete bijeli , drumove daleke pohode , pohode ,ali nikuda ne stižu , već umorni meni se vraćaju a tebe nema , trnje samoće drumom da raskrčiš .

Zato sam , još uvijek ovdje . Vrijeme stalo , ne miče , a moja mladost ništavna uporno otvara bijele prozore od sjećanja , još joj je sedamnaest , jer neće da prizna da mi je mrijet vrijeme , i da mi bez tebe lijeka nema .

Sinoć kada te samo na tren s uma smetnuh , duša mi moja zadrhta . Dali to nečija ruka tebe mi dirnu , harfo moje duše , ptico moja nemirna , je li to istina da sa tvojih usana , a sa mog izvora života , neko drugi noćas ljubavnu kap žudno ispija . Znam ne možeš ti ni svome bolu ništa a kamo li mome , ali te molim , sjutra kada se probudiš sa prve zore svilu skini , pokrij se , da te moj vid srca na rukma njegovim ne ugleda , spasi mi život , jer bez tebe ni mrtav nemam kud ,cvijete moj prvi put zapupoljen na polju moga nemira .
Eh da ga bar voliš , lakše bih usnijo kraj , i bez imalo bola starost dočekao ,sam na bijeloj lađi hladne vjetrove odriješio i otplovio morima , na ostrvu pustom dane da odbrojim , ali sam još u tebi , i dok me god u tebi ima , ja samo tvoj sam kao što i ti moja si . Zato sam još ovdje čuvam uspomene na tvoj poslednji zagrljaj , kako me smrt niodkud uzeti ne bi mogla osim sa tvojih ruku , jer su mi te ruke pružile ljubav , bez koje ne mogu više .

Šta li pomisliš ,kad stara terzija dodirne strune pa tihani poj obljubi sokake kuda smo ašik prolazili , pomisliš li na mene ili ti samo tuga blagijem plaštom srce pokrije , kao bezimen uzdah kada se ponovo smiri , poslije ružnog sna , ili odšećeš do prozora da zamišljena puteve pogledaš , kao šare sudbine na dnu bijelog fildžana . Ne nemoj da zaplačeš , čuvaj te suze od bisera ako mi ikada dođeš bolan da ih popijem , kao što mene sevdah ovaj opija , pa srce pijano dane od noći ne razaznaje .

O neka su prokleti naši dušmani , osim ovoga grijeha ništa nemali ,kako su mogli da nas rastve ,kako , kada smo se mladi ludo voljeli.

Vilo moja , tanana harfo duše što lijeka joj nema bez tebe , izvezi na jastug dva imena , moje s lijeva , a tvoje do mene i dva goluba , pa neka i on znade kome si pripala , a ja evo stope ti ljubim kuda si hodila i svaku stopu suzama zalivam , da se na polju moga nemira ponovo zametneš , cvijete moj najljepši umoran sam ti odoh , ponovo da te sanjam ...