Mržnja može da se ispolji neuvijeno, ponekad prilièno brutalno ali veoma èesto ume da bude duboko prikrivena, tako da je èovek ni sam nije svestan. Bilo u otvorenom, bilo u prerušenom obliku, mržnja je žilava i strasna koliko i ljubav. Zapravo, strasnija i žilavija jer mnoge sveobuhvatnije prožima, u mnogima duže bukti i teže zgasne.
Ogromna je razorna snaga mržnje. U to se svakodnevno uveravamo. Ona truje, pustoši i uništava živote kako onih koji mrze tako i onih na kojima se iskaljuje. Ma koliko bila štetna, mržnja se, meðutim, ne može prosto odstraniti voljnom odlukom, nekom vrstom moralne hirurške intervencije.
Mržnju neæemo ukloniti nareðenjem i zabranom. Osoba koja sebi zabrani da mrzi æe možda uspeti da svoju mržnju uvije u slatke oblande ali ne i da je se reši. Ona æe nastaviti da u njoj besni bez obzira što osoba odbija da prizna njeno postojanje.
Mržnja ima svoje uzroke i možemo je prevaziæi tek kada se ovim uzrocima ozbiljno pozabavimo.
Koga i zašto mrzimo?
Iz mržnje progovara strah. Mrzimo one kojih se bojimo jer nas ugrožavaju ili bar verujemo da nas ugrožavaju, što nikako nije isto. Naše su procene veoma èesto nepouzdane i varljive. Veoma retko procenjujemo ljude na osnovu onog što stvarno jesu i stvarno èine, daleko èešæe na osnovu naših predubeðenja, oèekivanja i zahteva. Lako možemo poverovati da su nam neprijatelji oni koji nam niti nanose niti smeraju ikakvo zlo.
Kada se osetimo napadnutim, ugroženim, povreðenim, veoma je važno da se zapitamo šta je zaista napadnuto, ugroženo, povreðeno – mi sami ili nestvarna, preuvelièana predstava koju gajimo o sebi, svojoj vrednosti i svom znaèaju. Najljuæe mržnje po pravilu izazivaju povrede ove druge vrste. To znaèi da se oseæamo ugroženim, napadnutim, teško povreðenim jer drugi odbijaju da podele i priznaju našu umišljenu predstavu o sebi samima. Na ugroženost zuatim odgovaramo žestokom mržnjom.
Tako možemo proglasti neprijateljem i zamrzeti nekoga ko je zapravo prema nama potpuno ravnodušan ili nas èak i ne primeæuje, i to upravo zbog njegove ravnodušnosti koja ruši naše uverenje o vlastitom znaèaju.
Ili možemo, što je veoma èest sluèaj, zamrzeti nekoga zato što nam je u bilo kom pogledu isprednjaèio jer, u svojoj umišljenosti, ne možemo da podnesemo da bilo ko u bilo èemu bude ispred nas.
Ali okrutno možemo zamrzeti i one koji previše lièe na ono što ne bismo želeli da budemo a ipak jesmo, na ono zbog èega sebe preziremo. Tako æe, na primer, mrzeti „lenštine“ onaj ko potajno prezire vlastitu nepriznatu lenjost, „nesposobnjakoviæe“ onaj ko mrzi vlastitu nepriznatu nesposobnost, „glupake“ onaj ko se zapravo gnuša vlastite tuposti, „lopove“ onaj ko u drugima osuðuje vlastitu sklonost ka iskorištavanju i kraði a „prevarante“ onaj koji i sam voli da podvali.
Ovde je reè o klasiènom premeštanju gde se mržnja prema sebi ispoljava prerušena kao mržnja prema drugima.
Što èovek nemilosrdnije mrzi sebe, surovije æe mrzeti druge.
Što je prema sebi nerealniji, oseæaæe se to ugroženijim i to æe žešæe zamrzeti one za koje je umislio da ga napadaju.
Markeri