Matija Beckovic
Reèe mi jedan èoek
na jednom mestu,
kod jednog èoeka,
jednu stvar,
ne mogu ti reæi ðe,
odma bi se setio koji je.
Taman se dan od noæi odvajao,
kad ono,
no je bolje da ne znamo ni ja ni ti za ovo,
i ðe ti bijag poèeo prièat,
taman u cik zore,
a zove neko po imenu ta i ta,
doðe tu i tu,
u tome u èemu si,
te ja iz onijeg stopa,
ja s ove bande, on s one,
ojd, ojd, ojd, bolj, bolj, bolj,
kad imam koga i vidjet.
Samo ja ovo s tobom,
da ostane meðu nama,
kažem ti ko tebe,
ovo ti prièam s ovu stranu vrata,
to znamo ja i ti i crna zemlja,
to nije da reèeš ko bilo i o èemu bilo,
no zaista biranik izmeðu nas,
bez omrazi i ikakve ile,
znaš ga ti posigur.
Te ti on mene tupa i tupa,
da te strag uvati,
da ne vjeruješ ušima,
da se to može desiti onome èoeku,
nije èoèe - jes bogomi, - ama veliš li -
velim,
sve istinsku istinu, istinit èoek, nije od
onijeg,
višega èuda nijesam èuja u moje dnevi.
A Bog ti jedan, zaðosmo u debeli dan,
zaðosmo u duge i široke,
a ono se naoblaèi, Bog naredi uljev kišani,
meæe sveæice, pukli Božje nerimi,
suvo ni pod pazuo, sve cicera voda,
a mene koto na vatru, ona uzica bjeljavine,
a oæu da èunem šta æe mi reæi,
te ja poitaj, a on èeki èeki da završim.
Sve da mi je neko prièo ne big vjerovao,
toga kukanja, u snu se snilo,
te savi one ðuzine, pa jopet nagradi,
Samosazdana ruko Božja,
šapti, šapti, šapti,
a obrni se da ko ne èune,
taman ko ovo mi,
nije èoèe - jes bogomi - e vidio - vidio,
jes - nes, dana mi današnjeg,
more li to bit - more.
Te živni, živni, neæemo nikud,
viði ðe je sunce, zaranci, omrkosmo,
te ta dan to tu osta,
zemlje mi u koju æu,
prièam ti ko da æu sjutra da mrem,
ovo bez tebe danas nijesam nikome,
a ne big voleo ni ti posele,
tu nije bilo nikoga do Boga,
pod kaul,
to ni zemlja ne zna,
nemoj preko usta da grdan nijesi,
ne gubi duši mjesta,
e sam ja èoek od svojega posla,
ljudi su me tako cijenili dosad,
a tako mislim i posad,
dok mi se ne uspe zemlja na obraz,
oba mi svijeta,
umrloga mi sata.
Na jad mi doðe dan
i ðe ga sretog,
a kuæeš mimo ljude,
da me puška ubi bio bi raetni,
to je bilo za nevjerovati,
ne mogu ti reæi šta
odma bi se sjetio,
to je on mene u povjerenju,
a mene je ko podkamen,
a to u tebe gledam,
tišti me na dušu,
ne mogu ti reæi šta,
ne èula mi se rijeè,
gluvo bilo,
olaknulo mi je,
a znam neæeš nikome.
Kune se u jedno dijete, u kamen zatuca,
glave mi,
prs u grlo, jes pa jes, pod garanciju,
ako je on mene lago ja polagujem,
a što bi me lago - da izlaze kolac,
a ne vjerujem bogami,
to je meðu nama zaista ko najbolji,
ne mogu ti ga kazat,
odma bi se sjetio,
znaš ga ti, da ga ne imentujem,
no otvori oba, vidiš koja su vremena.
Reèe mi ta èoek,
kojega nikad oèima nijesam vidio,
sad me ne zapitkuj kako to,
iskoèi abgara ko ðavo iz torbe,
tuknu mi na uvo,
a ne znam vljedomo,
ma nemoj - moj bogomi - ama neka,
e kad je tako - vjeruj bogomi,
tako æe i biti,
ovijem rijeèima zasu,
pomagaj sude nebeski,
a kako to - kako im se trag utro.
Rijeèe mi pod cijenu života,
ja nikako da se alavertim da se to
moze desit.
vjeruj ga - taman je tako,
nije to iz njegove glave,
pade èiè na zemlju,
svojijem bi prstom oko izbio,
a on udri, udri, Gospodu se poklanjam,
sve mu zadnja prvu pritiska,
ko da mu kiša naodi iz jezika,
reko bi èoek neæe nikad,
nemoj ovo kome,
ni crnoj zemlji,
no prs na usta,
e bi se odma znalo ko je reko,
ma šta veliš - velim bogumi.
Tucismo se taman nonje, og junaèe,
e volig bi da nijesmo,
e može bit nesto pa èudno na mene,
to se mene uvijek šæelo,
da me snaðu jadi na pravdi Višnjega,
da se sve izlize i istanji,
na kule na vile,
da se spuže ko led izmeðu prsta,
pa da od toga ne bidne ništa,
pa æe bit da sam ja reko,
a ova godina znaš kakva je bila,
ni suve, ni sirove, ni okoliša,
kuj bi ona pilez, prosula po famelja,
desetoro onijeg puža,
jedno drugome do uva,
no rijeè iz usta ko kamen iz ruka,
je li - jes, nije èoèe - jes bogomi,
nema se kuj,
a u jednu ruku milo mi je te mi reèe,
da to ne èug ne big prežalio,
ne smijem ti reæi šta,
no se pripazi dobro.
Nemoj da bi ovo kome za otkup života,
ja ovo tebe, a ti nemoj nikome,
to on ne bi drugome,
a mene je ko podkamen stanac,
povrg svega jada još i to,
nemoj me ništa pitat,
kazo big ti da mogu,
nemoj ovo daljit,
to je èoek koji zna svake niti,
nijesam ti smio ni ovoliko,
ako jes - ako nije.
Te ti se on mene takvu i takvu stvar,
da me ne zapadne jedne da izgovorim,
koliko izgovori li ti oðe,
no ne zaboravi na koju si,
medom ti se presjekla,
dušmanin ti je ne prekinuo,
taj jezik u vilice ne uvodi,
a imo je i rasta, noæi mi noæašnje,
valjetno ime Božje,
granu zora a on zaparadio,
sve iz jednog vitilja ,
a ja sluša, sluša, sluša,
ovijeg mi nebesa, aug, aug.
Tako ni proðe dan i noj, dvije
poluredice,
sve od rasvita do smirovišta,
granu li to zore - ogranu bogami,
ne umjesmo se razdvojit,
taman ko ovo mi,
ne bilo primjenjeno,
no ja ne misljag ni o èemu no o
svome jadu,
ali kad navlaèi prièu i jade zaboravig,
a pogotovu kad mi spomenu za toga èoeka,
to i to, tu i tu, na tome i tome mjestu.
A nije ni do Bog,
a jes bogomi,
a prekrsti se lijevom kod desne,
može li to bit - može bogomi,
nemo me sad ništa pripitkivat,
i da ti kažem neæeš mi vjerovati,
a mene da je neko drugi vaistinu ne big,
to je ostalo tu i tutilo,
i tu zapeèati,
zemlje mi u koju æu,
oba mi svijeta,
umornog mi sata,
ovoga mi nimeta,
života mi svaèijega,
no otvori èetvere,
i pazi,
ne smijem ti reæi na što,
i nemoj,
ne mogu ti reæi šta,
no dobro utuvi i ne izvrzaj iz glave,
e æeš svakoga svoga u crno zavit,
svakoga ko ima iše u tebe,
nemo me ništa zapitkivat,
nijesam ti smio ni voliko.
Ako nije tako odsecite mi ruke i pretvorite me u kamen
Markeri