S. Jesenjin

[vrapche]

DO VIDJENJA DRUZE

Do vidjenja druze, dovidjenja!

U zivotu ima mnogo zala

svaki korak prati nova patnja

na ovom svijetu srece nemam ja.


Do vidjenja! Tiho gasnu svijece

pred moj put u mrak i vjecni san.

citav zivot cekah malo srece

al' u noci ipak ostah sam...


Do vidjenja bez stiska, bez rijeci

cemu bol i vrelih suza zar?

Za nas nije nista novo mrijeti

ni sam zivot nije nova stvar!

[TaNaNa]

O GLUPO SRCE

O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreca,
tek prosjak se kobi sjeca...
O,glupo srce, ne tuci!


Mjeseca zute sare
krosnjama kestena teku.
Lali skrivam u salvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!


Nekad smo prava djeca,
i plac i smijeh odjednom:
dok neki vjecito jeca,
radost je sudjena jednom.
O glupo srce, ne tuci!


Zivota varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Zivota varka ne uspi.


Mozda ce i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na nasu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci

[vrapche]

Odlomak

Kada s drugim budes jedne noci,
U ljubavi stojeci na cesti,
Mozda i ja onuda cu proci,
I ponovo mi cemo se sresti.

Okrenuvsi drugom blize pleci
Ti ces glavom klimnuti mi lako,
"Dobro vece" tiho ces mi reci,
"Dobro vece, miss" i ja cu tako.

I nista nam srca nece ganut,
Duse bit ce smirene posvema,
Tko izgori taj ne moze planut
Tko ljubljase taj ljubavi nema.

[TaNaNa]

RASTANAK
Veæe crne obrve natuèe
Usnule ptice pred kanonom stoje
Da nisam mladost popio juèe
Da se juèe nismo rastali nas dvoje.


Zaboravim mraène sile
Što me bez milosti kidale i klale
Lik tvoj nežni i oèi tvoje mile
U duši su mi jedino ostale.


Pa i ako se zaljubim u drugu
I snjom ljubljenom, shvati
Prièaæu o tebi svoju tugu
I kao nekad opet drugom zvati.

Prièaðu joj o nama kojekuda
I o životu sve što bude htela
Glavo moja neizmerno luda
Do èega si ti mene dovela.

***

Pjesnièe jadni, zar æeš moæi opjevat stihom mjeseèinu?

Veæ odavno su zgasle oèi u strasti, kocki i u vinu.

Ah, mjesec silazi kroz ramu i oèi bole od mjeseca…

Igrao sam na pikovu damu, izigrao sam karo keca.

[vrapche]

ISPOVIJEST HULIGANA

Svi pjevati ne mogu,
nije svakom dano da pada
ko jabuka do tuðih nogu.

Ovo je najveæa ispovijest
kojom se mangup ispovijeda sada.

Ja namjerno idem nepoèešljan,
s glavom ko petrolejska lampa nad ramenom,
vaših duša tu bezlisnu jesen
volim u mraku obasjat plamenom.
Volim kada u me leti s bukom
kamenje psovki, ko grad bure ljute,
ja onda samo èvršæe stisnem rukom
drhtavi mjehur kose uzdignute.

Tako je lijepo tad se prisjeæati
zaraslog jezera, muklog šuma jova,
što negdje žive moj otac i mati
kojima nije do mojih stihova,
kojima drag sam ko sjeme u polju,
ko kišica od koje njive zazelene,
oni bi vilama došli da vas kolju
za svaki povik, kad psujete mene.

Bijedni, bijedni seljaci!
Sigurno još ste postali ružniji,
još se bojite boga i grijesi vas plaše.
O, kad biste znali
da je najbolji pjesnik u Rusiji -
dijete vaše!
Zar niste u srcu za život njegov zebli,
kad je noge kvasio preko jesenjih mlaka?
On sad u cilindru ide,
u cipelama od laka.

Al živi u njemu još onaj pravi
seoski nestaško nekadanji.
S mesnièke firme svakoj kravi
izdaleka on se klanja.
Kada na trgu sretne koèijaše,
osjetiv vonj ðubra rodnih njiva, on je u stanju
da nosi rep svake kobile naše
kao šlep haljine na vjenèanju.

Ja volim rodni kraj,
ja rodni kraj volim istinski!
Iako je u njemu tuge ko rðe na ivi.
Drage su mi musave njuške svinjske
i u tišini noænoj žaba glasovi živi.
Nježno sam bolestan od uspomena djetinjstva,
aprilskih veèeri sanjam maglen veo.
Ko da bi èuènuo da se ogrije,
naš klen je uz veèernji oganj sjeo.
O, koliko sam jaja iz gnijezda vranama
pokrao s njega, veruæ se uz grane!
Je l isti i sad, sa zelenim granama?
Je l mu kora èvrsta ko u one dane?

A ti dragi
vjerni psu šareni?!
Od starosti si postao sipljiv i slijep,
ne æuteæ više gdje je staja, a gdje prag,
tumaraš dvorištem vukuæ spušten rep.
O, kako su mi draga vragolanstva sva
kad smo, materi zdipiv komad hljeba u kuæi,
zagrizali ga zajedno nas dva,
ni za mrvu jedan drugoga prikraæujuæi.

A ja sam isti.
Srcem još sam isti.
Cvatu u licu oèi, ko razlièak u raži.
Prostiruæ stihova rogoz pozlaæeni,
htio bih da vam svu nježnost iskažem.
Laku noæ!
Svima laku noæ!
Odzvonila je travom sutonjeg sjaja kosa...

Plavi sjaj, sjaj tako plav!
U tu plavet ni mrijeti nije žao.
Pa šta, ako izgledam kao cinik sav
koji je o tur fenjer prikopèao!
Stari, dobri Pegaze umorni,
Ta što æe meni taj tvoj nježni kas?
Ja sam došao, ko majstor surovi,
da štakore opjevam i dižem im glas.
Glava moja, kao august,
prelijeva se bujnih kosa vinom.

Ja bih htio biti jedro žuto
u onoj zemlji, u koju plovimo.

[Djedja]

Ti ne volis i ne zalis me

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuæ u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
rijeèi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oèi su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruæa--
i ko što smo sluèajno se sreli,
rastanak æe biti bez ganuæa.

Ti æeš proæi putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noæi
u ljubavi, stojeæi na cesti,
možda i ja onuda æu proæi
i ponovo mi æemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleæi
ti æeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veèe",tiho æeš mi reæi.
"Dobro veèe, miss", i ja æu tako.

I ništa nam srca neæe ganut,
duše bit æe smirene posvema --
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.