Moje posljednje zbogom
Ono sto cu ti reci
Neka ostane tajna
Izmedju tebe i mene
Dva srca prividno spojena
Zlatnom niti
Zasto sam cekao
Da se i posljednja
Nada ugasi
Da bih otisao
Sramno priznajem
Da te vise
Ne mogu ovako voljeti
Jer me iznova gusi
Osjecaj da te nemam
Da ti zagrljajem
Ne mogu pokazati
Gdje pripadas
Niti ljubiti
Lice andjela
Ja vise
Snage nemam
Da budem blizu tebe
Na ovaj nacin
Jer tvoja hladnoca
U mom srcu
Izaziva jezu
Osjecam
Da polako nestajem
U tvom crnom oku
Treptaja nedostojan
Ne mogu vise
Niti govoriti
Nehoteci
Razbila si jednu dusu
Na komade
Slomila si
Hrabrog covjeka
Cija sam sjenka
Stoga
Neka ovo bude
Moje posljednje zbogom
Zadnji poklon tebi
Andjele bez duse
Ostajem
Vjeran molitvi
Da jednom shvatis
Sta je prava ljubav
I kako se voli do smrti
..nemam snage bas ni za sta,
samo sto jos bol me drzi,
bol u dusi,bol u srcu,
bol paklena,sve do srzi.......
Cut ces sutra pricu tuznu
O jednom srcu koje ne kuca vise
Sinoc je stalo kad mu ti zatvori vrata
Kad osta samo stihove da ti pise
Cut ces sutra proljece kako place
Kako suti i krije slavuja
Cut ces laz da zima je prosla
Ona ostala je da laje kao kuja
Poletjet ce golubica sutra
I sapnut ti sta je bilo sinoc
Jedno srce nije vise moglo
A nikog njemu da ga zove upomoc
Cut ces sutra pricu tuznu
O jednom srcu koje nije imalo boje
Kojem niko sem tebe drag nije bio
I koje stade,kad ga ne htjede vise srce tvoje
Ne placi mala moja
Ima dana pred tobom
Prvi put kazes zbogom
Pa je tesko znam
Ne placi mila moja
Mnogo boljeg te ceka
Zivot nas kao rijeka
Nosi dalje sad
Moje igre su teske
Ne znam ljubav da dam
Volim stvari daleke
I trazim ih sad
Ne placi duso moja
Nek te muzika tjesi
I makar ti se smjesi
Kad ne mogu ja
Nocas htjedoh biti sjenka,
tiha i prozirna
da me ne vidis ali da cujes
kad te dozivam
Nocas htjedoh biti svijetlost
obojeno ljubavlju
da te obasjam i da se smjestim
na tvom ramenu
Nocas htjedoh biti zrak
da me udahnes
da ti svjezinom izmamim osmijeh
kada ustanes
Nocas htjedoh biti san
da me zapamtis
i da ti se ostvarim
kad se probudis[/b]
ULAZIS U PESMU KAO U VRT
Ulazis u pesmu kao u svoj vrt
slazes reci, pomeras mlado drvece
u nekakav red razumljiv tvom oku
tako nehajno kao sto u san moj
ulazis kao u svoj vrt
gde te svaka travka s radoscu
docekuje i sunce ti na rame silazi,
i korak ti je lak i necujan,
kao da si i sama od sna satkana,
iz noci u noc tako sa morem
snagu premeravas, umirujes ga
recima i u poslusnu pticu pretvaras.
Ulazis u pesmu kao u svoj dom
gde je sve oblikovano tvojom rukom,
koja i mojom rukom uzaludne
reci ispisuje koje bi da me
od tebe odbrane.
(Pero Zubac)
Ovo je pesma koja æe te èekati
iza svakog ugla
iza svakog osmeha
pesma koja ne zna prestati biti draga
i samo æe te ona preneti
preko zvezdanog praga
i kad mene ne bude
i kad ti oèi nekako posive
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ recimo neèem
a u stvari misliš o meni
ova pesma ima stotinu zadataka
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja
ona je tvoj stražar u noæi
ja sam joj naredila da te èuva
kad se miris kajsija spusti niz ramena
jer znam da je najteže
kad nekoga nema
a znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude
tamo gde me tražiš
a biæu tamo gde ne možeš do mene
ova pesma æe ti biti moje ime
jer ne želim da ti u oèima stanuju zime
i da te hladno nešto uvek boli
ovoj pesmi
ja sam naredila da te samo pazi cuva i voli
U mome tajnom vrtu cuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka -
Oj snovi mog zivota, modri krajevi!
Jer dusa moja basta je daleka,
Visok zid je cuva, sfinga i zmajevi,
Tud seta draga zena, duse jeka,
A njenim bicem struje sveti gajevi.
Zoves li se Cintija, Sibila,
Kakvog si lika, ne znam reci;
Znam te kao sebe i nemam za te rijeci.
Kao sanak diras moje zjene,
Ne znam sto si, djevojka il vila -
O tajno moga vrta! O ruzo moje sjene!
Kad ugledam gdje mi
U susret koracas
vidim plahu kosutu
Kraj sumskog izvora.
Moju dusu obuzme
Silna radost zivota
Izvadivsi ludo srce,
Na dlanu bih ga pruzio
Tebi...
Po mesecu ti saljem uzdah jedan,
Po tom u ceznji bratu. Nek ti rece,
U tuzni cas kad zimsko pada vece.
Da sam ko Azra, bled, veran i predan.
I sta bi on, taj mesec, kome poju
Od Indije do vecitoga Rima
Ceznjivu svetlost i sanjivu boju
Svi pesnici na jezicima svima,
Kad ne bi tako u gluhoj samoci
Tesio srca sto se ceznjom guse
I ljupkim sjajem kroz beskrajne noci
Vezivao sve rastavljene duse!
I sad, kad sine ta starinska Luna
I setne zrake prospe mojom sobom,
Ja cudno prenem i, ko da si tuna,
Sva dusa moja zamirise tobom...
Da ovog trenutka izdahnem
ne bih imala za cim zaliti.
Moj zivot bio je
pesma koja se u nedogled ponavlja
poput stare gramafonske ploce.
Gledala sam zvezde
ne zato sto su tu,
vec zato sto je steta
ne videti bilo koju od njih.
Slusala sam cvrkut ptica
i budila se sa prvim dodirom sunca
u jutro.
Citala sam Nerudu i Jesenjina
u nocima poput ove,
kada nisam mogla spavati.
Razgovarala sam
sa mesecom
kada mi je trebao prijatelj,
a nikoga nije bilo.
Ispratila sam mnoge prijatelje
i uvek rado docekivala nove.
Delila sam svoje snove
sa svakim ko ih je bio voljan poslusati.
Bojala sam se mraka
i zaborava,
ali i nadjacala taj strah,
jer bila sam voljena
i, jos vaznije, volela sam...
Da ovog trenutka izdahnem,
ne bih imala za cim zaliti,
jer ti bi me pamtio...
Ovlašćenja postavljanja
Odgovor sa citatom
Markeri