Stihovi

[nepoznatamrki]

U oèekivanju tebe



Ne postoji èežnja
Koja æe da shvati,
Sve oluje i lomove
U trenutku datom.

Ali postoji ruka
Što æe me povesti,
Odreðena istim
Biološkim satom.



Ti zaista postojiš
Potpisujuæi stvarnost.
Treperavo i èulno
Tijelo izazivaš
Pogledom i usnama.

Ukorièen u moje misli,
U jedinom izdanju,
Ti gospodariš vremenom
Što nas oboje nosi.

Isti zrak udišemo,
Istim mjestima hodamo.
Dodirujemo se srcima
I nijemim govorom ljubavi.

Naša su èekanja poljupci,
Naši snovi nježni dodiri,
Ljubav u nama klatno sata,
I mi se ne bojimo prolaznosti.


Autor nepoznat...

samo za tebe...

[abela]

Dok posezem za . . .


S primjesom podsmijeha pruzas mi ruku... Odmjeras me pogledom - slusas kako disem...

svaki udisaj brojis, a izdisaje si vec davno nazvao svojima. Obrazima prihvatam svu

tvoju toplinu, a u usima mi odzvanja muzika - kao orkestar. Gorki dim dogorjelih

svijeca, miris tvoje kose... Ti si... moj najveci stah, ta pucina u ponoru svake luke,

moja radost. Ti si svako juce i svako moje sutra, moj san, nikad ne dosanjan i odavno

zeljena java.

Nesmijes se izgubiti u beskraju mojih lutanja!



Posezem za tom rukom koja mi nudi spas. Gledam ali ne vidim, nemas lice, nemas oci.

Okrecem glavu jer ne mogu to podnijeti. Kako je samo tesko jer... mogla bih...


Tjeras me da probam svoje poslijednje rijeci, da osjetim taj okus svojih tadasnjih,

davnih zelja... srece ili nesrece!? Dok gutam, osjetim da se gusim - nemam zraka...



Ne mogu dosegnuti. Ma koliko se trudila, ponor je neki izmedju moje i tvoje ruke,

nesto im neda da se spoje. Pepaljare pune smrti nadohvat ruke koja priseze -

poslijednji put, nikada vise! Gledam kroy prozor i vidi cuda! Nazad! Gdje? Pogledaj!

Soba je bila ko ogledalo puno tvoga lica, kojega se vise ni ne sjecam, u praznoj sobi,

iznad tvoje smrti neprobudjena...



... mogla bih se probuditi...



Samo me nemoj ostaviti
U ovom ponoru
U kojem te nemogu naci...
Jer zivot je u moru
Posustalih nasih zelja
Samo beskraj u prolazu
Svakog moga sutra
Svakog uspjeha koji nema jutra
I beskonacnosti...

[DaLeKa]

Sve te vodilo k meni

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
veæ od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoæe
mala primorska mjesta
isti pisci i ploèe.
kad te baci kao ladu
noæni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oèi i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na poèetku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.

Arsen Dedic

[svrco 76]

ANÐELIMA SU PALE MASKE

Nikad nisam ni voljela tebe,

Voljela sam osobu koju si glumio,

Prevario si i samog sebe,

A nas si jednostavno ubio.

Nakon svega si mi stranac,

Nisi ni sjena onog starog lika,

Bio si samo dobar glumac,

Ili ja dobra publika.

Anðelima su pale maske sa lica,

Razbile sve iluzije i lažni sjaj

Sad vidim da si ubojica,

Ubio si u meni svaki osjeæaj.

Više me ništa ne vrijeða,

Ništa me ne može zaboljeti,

Previše se noževa zabilo u moja leða,

Mislim da više ne znam voljeti!

Nešto je trulo unutar mene-

Mislim da je to srce moje,

I duša koja polako vene…

Sve što je nekad bilo tvoje.

Ne znam kako da se borim,

Šta se u ovakvim situacijama radi,

Kad nekoga iz sve snage volim,

A istovremeno mi se toliko gadi.

Bojao si se, pa si me "štitio" od istine,

I uvijek postupao sa mnom u rukavicama,

Sad stvarno odje*i od mene,

Ne želim imati posla sa kukavicama!

I na svemu ti zahvaljujem,

Hvala što zbog tebe mrzim cijeli svijet,

Od pogleda, poljupca, dodira strahujem,

I svi dobiju samo moj bijes.

Bijes koji je tebi namijenjen,

Zbog svega što si mi pružio:

Al slabiæ poput tebe nije na to pripremljen,

Pa drugi trpe ono što si ti zaslužio.

Ne želim na tebe misliti po cijele dane,

Al samo si ti u meni i nemam druge zanimacije,

Još uvijek nisam našla lijeka za sve te rane,

Al bar sam u pjesmu istresla neke svoje frustracije.

Tvoja predstava je u završnici,

Evo i ja pjesmu privodim kraju.

Možda smo samo propali umjetnici,

Koji malo jedno o drugom znaju.

Umjesto da ti kažem Zbogom,

Nešto æu te zamoliti:

Više nikom nemoj reæi Volim te,

Ti ne znaš što znaèi voliti!

Autorica: Ana

[svrco 76]

TEBI

Godinama si me varao,
dopustio si da te zavolim...
dopustio si da budem dio tvog života...
Nisam ni znala da sam cijelo vrijeme bila DRUGA...
Godinama, varao si i nju,
i njoj si dopustio da te zavoli...
i njoj si dopustio da bude dio tvog života...
Voljele smo te,
ne znajuæi jedna za drugu...
Ali... ja sam saznala...
meni si rekao...
Znao si na èu nakon tvojih rijeèi otiæi...
ali nisi znao da èu te još uvijek voljeti...
Ona...
Ona još ništa ne zna...
Ne zna za mene...
Za nas...
Ona ti još vjeruje...
Vjeruje da ti je jedina...
da samo nju voliš...
da samo nju voliš...
Vjeruje ti, baš onako kao što sam ti i ja vjerovala...
slijepo...
Sada je gotovo...
hmmm... trebala bi biti sretna jer smo prestali sa svim lažima...
ali nisam...
Duboko u srcu još mi nedostaješ...
Još se nadam tvom pozivu...
ali... nikome to ne priznajem...
Oh... da mi je još samo jednom èuti tvoj glas...
dotaknuti tvoje ruke...
poljubiti tvoje usne...
Želim bar još jednu noæ provesti sa tobom...
A onda otiði...
Zauvijek...
samo još jednu noæ...
Ona ionako nikad neæe saznati...
Ona ne zna za nas...

[DaLeKa]

ovo nisu stihovi ali je zapis nepoznate osobe
meni se dopalo pa sam ga ubacila ovde
ako ne odgovara premestite

Cetiri svece


Cetiri svece su polagano gorele.
Bila je tisina i mogao se cuti njihov razgovor.

Prva sveca je rekla:
"Ja sam mir, ljudi me ne uspevaju sacuvati, nema potrebe
da gorim, mislim da cu se ugasiti." I odmah se ugasila.

Druga sveca rekla je:
"Ja sam vera, nazalost mnogi ljudi imaju povrsnu veru i
ja ih ne zanimam, nema smisla da gorim i dalje. "
Tek sto je to izgovorila, dunuo je lagani povetarac i ugasio je.

Treca sveca je zalosno progovorila:
" Ja sam ljubav, nemam vise snage, ljudi cesto
zaboravljaju na mene. I istog momenta se ugasila.

Nedugo zatim u sobu je uslo dete.
" Sta je to ?" upitalo je dete. "Trebalo je da gorite do kraja."
I rekavsi to, pocelo je plakati.

Tada se oglasila cetvrta sveca:
" Ne boj se, dokle ja gorim, moci cemo da upalimo ostale
svece - ja sam nada."

[Djedja]

kako bi zeljela da si tu...

postoje stvari...
koje možeš odvojiti...
postoje rjeèi...
koje možeš prešutati...
postoje termini...
koje možeš presložiti..
postoje osjeæaji...
koje nemožeš...odgoditi.....

kako bi željela da si tu....
barem tren...
ona svjetlost...u oèima...
barem korak...
bliže....do mojih puteva...

o kako..kako bi voljela...
vrisnuti snažno.....
i razbiti tišinu...
što ubija....

zarobljena u tvojim mislima....

ooo...baš bi voljela....

možda jednom....
kažeš da.....

[svrco 76]

SUZA

Možda æe te jednom u starosti, samu,
ponijet misli što u davnu prošlost nose,
i ko usput sjetit æeš se mene
èešljajuæi svoje sad veæ sijede kose.

I kao što lasta traži svoje gnijezdo
što ga jednom davno svila ispod strehe,
potražit æeš me iza ugla zaborava
pravdajuæ u sebi moje davne grijehe.

Tražit æeš me tihom zebnjom opijena,
zebnjom kojom pjesnik žudi svoju muzu
i možda æeš shrvana, puna gorke sijete
ispustiti za mnom svoju prvu suzu.

Ispusti je draga, ona æe me naæi,
kanut æe sred huma i ljubavi dolit,
u to ludo, zaljubljeno srce,
što ni mrtvo nije prestalo te volit.

Ja bit'æu ti sve

Ne znam ni tko si, no jednom mi obraz
dotakla tvoja od baršuna kosa,
kad bila bi ruža sred vrta u cvatu,
ja bio bih tvoja na latici rosa.

Želim ti biti zvijezda u noæi,
trag u pijesku sred otoka pusta,
kad igra ti srce i kada se smiješ
bio bih osmijeh sa vedrih ti usta.

Ne znam što si mi strepnja ili slutnja
il' varljiva igra svijetla i sjene,
ako si žena sa tugom u srcu
ja bit æu suza iz vlažne ti zjene

Po danu anðeo, tih, u sjeni,
kad usniš bit æu ti mjeseèev trak,
ako si ptica veæ spremna za let
ja bit æu oko tebe tek samo zrak.


***************

Pogledaš li u dubinu mojih tamnih zjena
što se godinama pod èemerom suše,
ugledat æeš ponor mojih davnih želja
i osjetit hladan mramor moje duše.

Vidjet æeš pegaze oronulih krila
i anðele bez harfi kako nijemo sjede,
ispod žutog uveloga lišæa
èitat æeš mi pjesme veæ od pljesni blijede.

Da, sav je zanos nestao ko varka,
u mom srcu sve su posivjele zore,
samo katkad tvoje zjene draga
onim starim žarom zasjaju i gore.

[nepoznatamrki]

Izmeðu mog i tvog sna stoji harfa.
Iznad naših htijenja miješa se noæ.
Moramo priznati, u svakome od nas
postoji dugi odsjaj neostvarenih maštanja
i kao što vjetar zaposjeda planinu
i mi stalno izviremo vlastitim beskrajem,
voðeni horizontom stižemo na poèetak.
Dakle, kako ovu pjesmu ispjevati,
a ne poremetiti smisao prvih stihova
i ne potrošiti uzalud tako škrte rijeèi,
kao što su, pomalo i uzbuðenje?
Jer, niti je naše divne ljubavi malo,
niti uokvirujemo naše uzbuðenje.
Vjeruj mi, ovo jest ljubavna pjesma,
njena potreba je nastala iz èežnje,
a njeni obrisi prolaze tvojim prostorom
i spuštaju se niz pramen kose u pogled,
pa kroz zjenicu ulaze vibracijama,
zalaze u mozak, iz njega klize kièmom,
da bi na kraju klicali s otkucajima srca.

Gdje se mi tu ljubimo i vodimo ljubav?
Idemo ispoèetka, prislonimo prvo harfu,
ugodimo njenim tonovima naša tijela,
izmeðu neba i zemlje pronaðimo mjesto
u njemu izmiješajmo sve protekle noæi.
Osjeæaš li sada kako plovimo melodijom?
Vidiš, s tim silnim zvijezdama na vrhu prstiju
možeš zagrebati prozirno nebo što u nas teèe,
u svaku pukotinu utisnuti poljubac.
Možeš i svemir prigrliti, uzeti u sebe,
a ako to nije dovoljno, poslušaj harfu,
vrati se s vrha pjesme i zapjevaj.
Kada to jednom uèiniš, zauvijek æeš htjeti,
a vrijeme kojim æu ti reæi, ljubavi moja,
pokrenuti æe suštinu u tebi.
Veæ dolazi. Polako poðimo prema zagrljajima.
Putem æeš nauèiti koliko si snažna,
koliko u sebi skrivenih dodira imaš.
Sama æeš otkriti molitvu svoje duše
i usvojiti osnove kretanja kroz ljubav.

Zastani na trenutak kod prvog koraka,
uskoro æe i dugo oèekivani zagrljaji.
Pogledaj samo oko sebe, podsjeti se harfe,
napregneš li dovoljno sluh, razaznati æeš noæ
i u njoj moje ruke kako izrastaju u tebi.
Prepoznaš li ih, vjeènu æeš tajnu otkriti,
a ako im dozvoliš i one æe tebe prepoznati.
Mila moja, sada smijemo zapoèeti ljubav,
unijeli smo sebe u pramiris uzdaha i želja,
okrijepili postojanje. Zapoènimo osmjehom.
Dovoljno da se u nama svemir pokrene
i dobrim vijestima napuni naše duše.
Ovo je rijetkost, jer samo ponekog iskra dotakne
i uglavnom tada ne prozbore ni rijeèi.
Mi ne smijemo šutjeti, neæemo tišinu u nama,
ako treba slabosti i predrasude æemo izmiriti,
pogledati mjeseèinu kroz èašu žuèi,
ispiti njene namjere i stati jedno kraj drugog.
Tako æemo, mila moja, ti i ja napraviti,
iskazivati ljubavno poštovanje i zauvijek lebdjeti.

Sada smo konaèno spremni nastaviti ovo putovanje
i smireni usput uživati u beskonaènosti,
a darove sakupljene u prostoru plodnih kiša
prihvatiti kao ponuðene stvari za pamæenje.
Prihvatimo, jer smo posebnom vatrom rasplamsani,
zbog toga milovani toplinom izgaramo.
Ne postojimo u papirnatim mislima,
niti u svim onim staklenim drangulijama,
ljubavnim prièama što ih suzama rastaèu.
Primjeæuješ, nas zaobilazi svakodnevna mizerija.
Mi proizlazimo iz opæeg nestanka kaosa,
iz nas se nebo visinom stalno uznosi,
s ponosom zrcali u nama ljepotu prostora,
uzdahom milostivo odvaja dan od noæi,
stvara vrijeme po našoj mjeri.
Možda æeš pomisliti, kako je moguæe
da se odjednom u tebi trajno javlja zora
i dok pokrivena samim dahom vjetra spavaš,
posjeæuju te mirisni snovi mog biæa.
Sve je to razlog za kraj ove pjesme.

Gledam tvoju sliku i znam kad si zaspala.
Rubom mog oka ocrtavaš istinsko pomirenje
i ja te grlim dok hodam uspomenama.
Znam kako je tumarati uhvaæen trenutkom,
kako je biti prekrižen od svih obzira
i što poslije nemoguænosti povratka.
No, izbor je u nama, on tek dolazi,
on s nama sniva i poziva onkraj izgubljenog.
Sadašnjost i buduænost vriju našim mislima,
poput pupoljka sazrijevamo u njima
i na velikim stabljikama zelenila drijemamo.
Tu smo jednaki, istom brzinom otvaramo osjeæaje,
nemamo razloga šutjeti, veæ naprotiv pjevamo,
želimo jedno drugom utisnuti nadu
zagrljeni u vjeènost zakoraèiti
i kao peèat pokloniti nezaboravne dodire
Od svih pomjeranja, naše je najveæe,
u svim pokušajima, samo se naš san ostvario
i nismo zapušteni, veæ smo sjajem optoèeni,
nismo izmišljeni, stvoreni smo iz praska vremena.

Eto, napokon ti donosim ljubav,
još malo, pa æemo je i poèeti voditi,
a onda æeš utonuti i sve ovo neopisivo osjetiti.
Tvojim æu srcem sve do korijena prodrijeti,
ponijeti te u naruèju neuhvatljivog sazviježða,
njegovim dodirima primiriti nemirnu utrobu,
svaku tvoju poru u meðunožju nježno ljubiti,
sagnuti se i posegnuti za tvojim oèekivanjima,
a zatim skinuti veo i udahnuti te.
Unijeti te u svoj krvotok, rasaniti milovanjima,
prihvatiti igru tvojih prelijepih grudi
i neæu se ondje zaustavljati, moja ljubavi.
Dalje æu krenuti vrišteæi prostranstvima puti,
jer naša ljubav nudi i može više.
Na poèetku ove pjesme istrèala je našim stomacima,
urezujuæi požudu najavila svoju moæ
i dala svakome od nas pravo izbora.
Hoæemo li se nakon što je osjetimo,
promijeniti u beskonaènoj praznini blještavila?
Ili æemo s njom nastaviti, moja ljubavi?

Zal Kopp

[slatkisica]

Lagao si me od prvog dana kada sam te upoznala,
ali bilo mi je lepo, prelepo uz tebe...
Lagao si me za mnoge, ali lepo mi je bilo, prelepo uz tebe...
Godinama si lagao, pomalo smetalo mi je,
oprastala sam ti, jer ludo volela sam te!
I ako si me lagao, samnom si iskren bio,
rekao si mi sve, znala sam sve,
zato ti zahvaljujem!

JA ZNAM SVE, jer znam da mene jos uvjek volis....
JA ZNAM SVE jer ni jedna ti ne znaci vise od mene....
JA ZNAM SVE jer jos uvjek ludo VOLIS ME!
JA ZNAM SVE, i da ONA MNOGO VISE LAGALA JE OD TEBE!!!

P.S. Nije ukradjeno sa nijednog sajta vec je sastavljeno....!!!
a sastavljeno je od meni jedne drage osobe...