Stihovi

[nepoznatamrki]

Kakva si bila one poslednje jeseni dobro pamtim,
Bila si siva kapa i mir u srcu skrušen.
Plamenovi sutona u tvom se
oku borili i lišce je padalo
u vodu tvoje duše.
Poput kakva bršljana uz moje
ruke pripita, lišce je sabiralo
tvoj glas tih i skrušen. Kres
zaprepašcenja u kom je zed
mi gorjela. Umilan plavi zumbul
savijen vrh moje duše.
Osecam, oci ti putuju i jesen
je daleko: Siva kapa, pticji
glas i srce kuce prema kojoj
su se selile moje duboke
ceznje i gde sam slao
poljupce vesele ko zar i vruce.
Nebo s nekog broda. Polje sa
bregova. Spomen na te je
svetlo, dim i mir jezera skrušen.
Tamo za ocima tvojim sutoni su izgarali.Suvo
jesensko lišce kovitlalo usred tvoje duše.

[plavi]

Tin Ujevic


ZVIJEZDE U VISINI


Ne ljubi manje koji mnogo cuti,
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parce kruva
za gladne zube) on brižljivo cuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.

Cutanje kaže: u tudem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noci
snim: ja cu doci, ja cu doci

[plavi]

POVRATAK

Ti i ne slutis
moj povratak i moju blizinu

U noci kada sumi u tvom uhu tiha mjesecina
znaj:
ne koraca mjesecina oko tvoje kuce
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajuci cestom kroz mrtvo svijetlo podne
stanes
preplasena krikom cudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidis crnu sjenku sto se mice
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svecan
kao pored tebe

[nepoznatamrki]

Moja se radost čuje u tišini,
a ljubav udiše svakim dahom.
Svoju sam želju pretvorila u vatrenu iskru,
a nježnost i snagu povjerila vjetru.
Razdala sam sve što imam u nadi da ćeš me tako vidjeti i čuti.
Na posljetku sam sebe samu u izvor pretočila
i čekala te kad ćeš doći iz mene piti.

[kiki23]

Sergej Cetkovic- Biću tu

KAŽU NISI ISTA VIŠE,
OPET SLUTE HLADNE KIŠE,
DA TE NEGDJE DRUGI ČEKA,
ZNAM, AL' TRAJE KAO POLA VIJEKA.

BOL U DUŠI KAO ZIMA
STEŽE, JER TE DRUGI IMA.
NOĆAS NEKOM DRUGOM SVE SI,
A JA PITAM DA LI ZNAJU GDJE SI,

DA LI IMAŠ NEKOG KO TE PAZI,
KOSU LJUBI, NJEŽNO MAZI?
BOJIM SE DA NEĆU MOĆI,
JOŠ TRAZIM TE U SVAKOJ NOĆI...

BAR JAVI DA ZNAM,
DA DOBRO JE SVE…
KAD TI LOŠE KRENU STVARI,
TI POZOVI, BROJ JE STARI.

BAR JAVI DA ZNAM,
JA ČEKAĆU SAM,
ZA SVAKI SLUČAJ DOK SE SNAĐEŠ,
I POŽELIŠ DA ME NADJEŠ.

BIĆU TU...

[nepoznatamrki]

Hteo bih jednu noc kad mesec kunja,
Placevan, krzljav, bez sjaja i boje,
A zemlja ima setan miris dunja
Sto mesecima u prozoru stoje;

I sve da bude tuzno, sve da bude
Kao da svuda jece bolna deca,
Rastapaju se ceznje kao grude,
I sve kroz suton priguseno jeca;

Pa kad na mene padnu usne tvoje,
Da zajecamo i mi, obadvoje...

Hteo bih jednu noc vencano belu,
Providnu, svetlu, svu u mesecini,
Da nezemaljski izgled da tvom telu,
I svakoj stvari, i da mi se cini

Ko bajka da je, da to nije java,
Da s mesecinom sve se stapa sada,
I neosetno gubi se i pada,
I sve nestaje, i sve iscezava,

Pa kad na mene padnu usne tvoje
Da isceznemo i mi, obadvoje...


Milan Rakic

[nepoznatamrki]

Nisam li drugacije zamisljao ovu noc,
purpurnu do zvijezda,
biserno-hladnom sobicku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu...
Bit ce da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najcesce tuzno ono sto izaziva smijeh...

A ja jos uvijek nosim one iste...
vagone neistovarene njeznosti ispod koze
kao usnulu obalu vrele krvi...
u ocima koje su ponekad zelene...

Na sto te nocas sjeca sve to?
Dva svjetla u jednom mraku sta cine...?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumpf ili elegiju...

Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag...
A ja bih nocas upravo unatrag...
Ti dobro znas, biseri u mom oku ne poticu od kapi
vec od uplasenih svitaca koji ti vise ne pripadaju...
Rukama sada gutam prazninu dok tisina postaje bodljikava...
kao noc usamljenog vojnika...
Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine???
Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije???
U praskozorje kad nas vise ne bude
ostace samo milion pahulja vrelog snjega na vrsku granate...

I mjesec je svjestan da postoji jos samo dok pliva na povrsini vode,
kao posljednji camac u posljednoj noci,
a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mac sudbine
koja ga dijeli na pola...
Zatvori vrata,
iza crvene zavjese je i crvena svjetlost...
manje crvena, a
ja iza nje ucim da zaboravim....

U svijetu slavuja i cvrcaka osim krvi postoji jos pjesma,
nemoj nikad BAR to da zaboravis,
ostalo je uglavnom nevazno..

Mali moj svicu, ciji mrak nocas cinis blagim...

[kiki23]

Sasa Kovacevic - Pakao i Raj

Kada rekla si mi zbogom
nisam znao da je kraj
juce klela si se Bogom
bicu samo tvoja znaj

Kada rekla si mi idem
mislio sam da sam lud
trazio te, molio te
sve je bilo uzalud

Ref.
Ja sam tebi dao sve
dao sam ti zivot svoj
a ti meni jednu noc
za tebe sam bio broj

Ja sam tebi dao sve
a ti meni samo kraj
ti si meni bila greh
pakao i raj

Zamisljam te svakog dana
dolazis niz ulicu
jos te ceka isto pice
kao kad si bila tu

Jos te sanjam svake noci
dok me budi dodir tvoj
jos osecam miris koze
tvoje telo, uzdah tvoj

[kiki23]

Kemal Monteno i Rade Serbedzija- Ni u tvome srcu

Zna li ovdje iko srecu pisati
jel neko cuo za ljubav danas
mozda je vaznije znati brisati
ono sto je davno ostalo iza nas

Ne mogu se sjetit svoje prve pjesme
poljubaca dragih lica
nema ni tebe ni stare cesme
ne sjecam se mora ne sjecam se ptica

Nista nije kao sto je bilo
al ce ipak jednom biti
znam nema leta s jednim krilom
treba vrijeme da nam spoji niti

Ni u tvome srcu vjetra vise nema
u tvojoj kosi ne mogu biti so
obala je pusta i bura se sprema
gdje nas je vrijeme odnijelo

[plavi]

Vi u vecernjim kapijama, u sumracnim
ulicama,
Kraj sporednih izlaza, pored ograda
Od crvene opeke sa komadjem stakla,
Vi koji zagrljeni sanjate o mesecini
Upletenoj u krzno macke, iscezloj
U naborima zavese ili lavezu psa,

Vi dvoje, vi dvoje, sami u mraku, sami,
Uz poslednji stub bez svetiljke i bez sna.
Vi dvoje, negde u parku, na nekoj stazi,
Iza lisca i oblaka, izmedju dve kise,
Izmedju dva vetra na klupi vlaznoj od suza,
Bez icega za sobom sem jedne male sobe
Sa gvozdenim krevetom i knjigama na stolici
I jednim hladnim suncem iza zutih okana,
Vi sami, vi usamljeni, iako zagrljeni
Da istisnete to sivo krilo samoce
izmedju sebe,

Dok sapucete ono malo reci koje ste nasli
U ovim trenucima slucajne neznosti,
Sve reci koje su odavno rekli pre vas.
Vi dok idete gradskim ulicama koje su
Opustele posle poslednjih predstava
u bioskopima,
Vi koji zagrljeni idete
Ovom kisnom ulicom nestvarnijom od sna,
Dok su vam oci zatvorene a prsti cute,
Cujete li korak nekoga coveka iza sebe,
Cujete li rec njegovu izmedju svojih
saptanja,
Osecate li dodir njegov izmedju svojih
milovanja?
Jer uvek kada idete sami, misleci
Da nema nikoga da baci kamen svoga
glasa
U zamracenu vodu tisine izmedju vas,
Uvek budite svesni onoga koji uporno
Ide za vama i govori: Probudi se.