Svi smo samo siluete, ovisnici i poete...
Umiva januarsko jutro lice nesretnog dana
Metalno nebo ledi dah olujnih ptica
Ostala sam samo sjena bez glasa i lica
Svi smo samo siluete, ovisnici i poete.
Utjehu tražimo u svakoj tužnoj pjesmi
Živimo bez rijeæi i stihova
ne vjerujemo èak ni jedni drugima
Zato popit æemo pièe da speremo rijeèi
Da ne možemo prièati o izgubljenoj sreæi
Nekima smo sveti, nekima prokleti...
Mi... siluete, ovisnici i poete!
Samo dan u kome vrijeme kao da je stalo !!!
Misliš da bih bila dobro
i kad nebih imala ništa,
ni sna ni prenoèišta
u srcu nekom koje ne kuca!?
Da sam neslomljiva
i da me ništa ne dotiæe...
a, neznaš da to više nisam ja
kad nova zora sviæe
ili kad mi svaki život promiæe
iz dana u dan...
Pa... vidiš, upravu si, poznaješ ti sebe
Ništa me ne dotiæe
osim možda tebe.
Hvala tišini i tebi što puštaš
da sebe okrivim za sve
Hvala što me ubijaš polako
kao da jedna smrt nije bila dovoljna
Hvala što nikad nisi plak*o
Što si me uèinio jaèom i svjesnom
makar po cijenu te cijene koju ne platismo
dovoljno...
Vratim se èesto na to mjesto koje je samo dan
u kojem stoji vrijeme.
Previše izgubljenog pogleda
gledam karanfile i kamen sama
previše šutim glasom koji treperi
i pomijera plamen svijeæe pred nama...
I šta na poslijetku reæi o deèku koji je umro mlad!?
Mnogi be rekli, tek tako, bio je bjeda i jad.
Ja kažem cvijet u cvatu s lišèem što vene...
Volio je Doorse, Jenis Joplin i mene!
Rijeèi . . .
Ovo je pjesma za koju rijeæi ne postoje
budi svaka rijeæ sam
budi sve što ne mogu ja, za dvoje...
Volim da te èuvam duboko u sebi,
nek mi oproste.
Volim da mislim da postojim u tebi
nek nas ugoste...
Nije bitno gdje
Jesu li anðeli il* ðavli
Sve je jedno dok budemo zajedno snili
makar razlièite sne...
I obavi sve pa kreni negdje gdje te ne poznaju
Ostavi razum na poèetku jer duša ostade na kraju
svakog mog poèetka...
A misle da si bio greška i da si zaista otišao
misle da sam ostala ja, srce si mi ukrao.
Al živjeæeš ti sve dok ima mene
vidjeèeš svijet kroz moje oèi snene...
Bit æu poèetak svakog tvoga kraja
I kad ne mognem više gradit æu te od oèaja...
Pa et... ni rijeèi nisu više rijeèi, a svaka moja pjesma davno je prestala biti moja
Markeri