Posrnula žena
Napolju zima,ledena,siva,
U kutu sobe,kraj toplog kamina,
Vrelina vatre,kroz vene teče,
Nešto me vuče u hladno veče.
Postajem dama iz noćnih lokala,
Šminka na licu,grijesi u srcu,
Krzno na ramenu,miris naftalina,
Umišljam sebi kako sam fina.
Ma kakva dama,kakvi lokali,
Trošna i jadna krčma stara,
Unutra žamor,oholog smijeha,
Pijanih sjena,odvratna jek.
Vrelina pakla,otvori vrata,
Duvanski dim,svirka svirača,
Krvave oči nagih igrača,
Dlakave ruke,sluzave zmije
Oko struka me obavije.
Vuče me snaga te strašne noći,
Drvenim stubama u sobu moram poći,
U pogužvan krevet ja želim leći,
Na krevet bačena,luda,jadna,
Čekić u srcu,jecaj na usnama.
Te sjene mraka,ti gladni vuci,
Izobličenih lica,s pićem u ruci,
Gmižu po meni ko otrovni pauci.
Grizu,kidaju,ližu,nož zabadaju.
Zamagljen pogled,bez imalo sjaja,
Prljavo tijelo,jadno i bijedno,
A duša čista, srce skamenjeno,
Čeka da spadne to teško breme.
Da se povuku crni demoni,
Što pohotom,ubiše snove u meni,
Da se otvori jama,mračna duboka,
Gdje izmrcvareno tijelo moje,
Neko će da baci i zakopa.
Poslednjom snagom,mladoga bića,
poslednjim trzajem slabašnog ptića,
Moje tijelo,moja tama,krv sa usana,
Užasan krik iz toplih grudi,
Podiže vale,grome i oluje.
Zadnji jauk iz grešnice se vine,
Mrtvo tijelo u bezdan pade,
A živa duša tu ostade,
Čekajuć s neba,rajski znak.
dođi gore,gore je spas.
Vjeruj u ono sto zelis i zapamti, izgubljeno je ono cega smo se odrekli. U
zivotu pozeli samo jedno, da ne volis izgubljeno i ne izgubis voljeno!
Još jedan pokušaj...
Posmatram svijet plavim očima,
plavljim od neba i svih potoka,
što teku laganim duginim bojama,
davnih uspomena,već zaboravljenih,
Pogled bačen u visine,doziva
sve ptice nebeske,da rašire krila,
i ponesu,ideale ljubavnika,svemogućih,
vidika,toplih i predanih svakoj minuti
smiraja,nebeskih oluja,
iz vedrih njedara,plavetnilo beskraja,
okupano plavim iz oblaka,
zov zrikavaca,nošenih vjetrom
olujnih uzdaha,pozivom divljine predaka,
kroz gromove plavih trzaja,
stapanje plavog i nijemog,
do zadnjih otkucaja,zrelih godina,
gledam svijet,tvojih obzora,
kroz plavo zrcalo života,
što prslo je,razasuto
kao kristali sjećanja
Vjeruj u ono sto zelis i zapamti, izgubljeno je ono cega smo se odrekli. U
zivotu pozeli samo jedno, da ne volis izgubljeno i ne izgubis voljeno!
Sudbina me dovela do tebe
U dnu duše što mirno spavala je
opna puca dok zaljubljuje se u tebe.
Ti ćeš znati što mislim
pogledom i šutnjom
kad odlučih se,tebi pripadati.
Krast ću Ti trenutke slabosti
u kojima će tijela naša uživati.
Nemir uvukao se u mene
kao čamac sam nošena olujom
ne prepoznajem više samu sebe
niti te divljine što izbija iz mene,
Trbal da se čuvam?
ili mirno prihvatiti te sudbonosne igre.
Na tugu već naviknuta davno,
trenutke ukradene sreće
urezat ću duboko u sjećanje svoje.
Jer kad dođu suze počivat ću tada
u izgubljenom svijetu teške iluzije,
okajavat grijehe svoje putene slobode.
Čudno je to što u svemu tražila sam Tebe
sudbina mi tada bijaše nježna
sklonau traganju za zvijezdom
što donese drhtaj tijela,izgubljene sjete
Al kad dođe vrijeme da praznina
vriskom traži moje kajanje
i ja više neću biti tu za Tebe.
Jauci sa neba pratit će oluja
moju bol i umiranje duše jedne,
Sve će biti tu ispred tvog koraka,
ispred tvoje odsanjane želje.
I kad prva suza zbog Tebe poteče
zbog tvog zaborava i brzog odlaska.
Oprostit ću ti sve slabosti meke
i sve tvoje grijehe.
Molit ću za Tebe bez prestanka
što me sudba jednom
dovede do tebe.
Vjeruj u ono sto zelis i zapamti, izgubljeno je ono cega smo se odrekli. U
zivotu pozeli samo jedno, da ne volis izgubljeno i ne izgubis voljeno!
Prihvaćaš li me?
Prihvaćaš li me:
takvom baš,kakva jesam,
kakvom si me stvorio,
takvom se i sama želim prihvatiti.
Nisi u meni udario temelje
anđeoske savršenosti,
niti dao vlastitost
čistih anđela.
Ne...ti si me izvajao od gline,
rukom umjetnika,
od koje moje tijelo postaje,
anđeoski savršeno,
od čega moja duša
postaje čista kao duša anđela...
Griješih:mišlju,riječju,djelom,
često mislih riječi
koje ne smijem misliti,
i ostajem bez misli,
često govorim riječi
koje nisam smjela reći
a krijem one
koje bih morala reći,
često učinim stvari
koje ne trebah
a propuštah one prave.
Bila sam često nezadovoljna,
Spoznao si moje slabosti,
prihvatio ih,
s puno pouzdanja i predanja
sebi primio,
Prihvaćaš me tako,
da se i sama prihvatim,
da se prihvatim u svemu,
što bila sam i nisam,
otkrio nove puteve,
do bezgraničnih uživanja,
i pobjedio strah u meni,
mojih granica ,
Srušio zid oko dvorca,
Ne umaraš se
divim se tvojoj ljubavi,
u kojoj mi nudiš sebe cijelog,
i tražiš mene cijelu,
Hvala što nisi otišao,
hvala što si čekao mene,
što si u svojoj ljubavi tako moćan,
jer si znao da će me privući,
Hvala što me trebaš,
znajući da ja trebam tebe.
I sad sam sretna,
pio si nektar iz moje ruke,
pila sam sokove iz tebe,
i nije bilo neugode,
nestalo je sve,
što me dijelilo od tebe,
nestalo je sve što
te dijelilo od mene!!!
Vjeruj u ono sto zelis i zapamti, izgubljeno je ono cega smo se odrekli. U
zivotu pozeli samo jedno, da ne volis izgubljeno i ne izgubis voljeno!
Markeri