Jao, danas mi nekako tezak dan i nesto previse razmisljam. Imam 7 godina mladjeg brata. On ima devojku. Sve super do sada. E sad, malo ih onako promatram i tek sad vidim, kakva papucica je moj brat. Znaci, ako ona hoce da dodje kod nas; treba brat da ide na drugi kraj grada (jedan sat voznje minimalno) PO NJU i da se zajedno vrate kuci . Kad dodju kod nas, uopste nece da sedi sa nama ( mozda nekih 10tak min) i odma ide u sobu . Nece nikad da jede, sta mama ili ja napravimo; brat mora svaki put picu da naruci . Ujutru, kad ustanu, njoj je prvo vazno da se nasminka a krevet ... ko ga ebe, napravice se sam . Kad dodju gosti i treba kafu staviti; ona mene pita koliko vode i secera da stavi . Kupim neku novu stvar, ona je vidi ... iduci dan ima identicnu kao ja ... mislim staaaa??? Volim svog brata ali mislim, da necu moci dugo da cutim ... ponasa se, kao da je sve njeno. Halo bre???
Ima tu jos sitnica ... imaju srecu, dok ja jos cutim (mama nesme nista da kaze ... tata galami kad nje nema ) a pitanje vremena, kad cu ja da pocnem ...
Markeri